Vidim plavu rijeku i kraj.. Nebo je toliko blizu, a meni nedostižno godinama. Kako da mu se približim? Nebo, mjesto gdje anđeli piju nektar bogova i igraju se sreće. Može li itko od nas zaslužiti biti na tako lijepom mjestu? Znam, to nitko ne zna, a nitko živ nikada ni neće znati. Postojimo na beskrajnoj površini, Zemlji, a i njoj će jednom doći kraj. Svi me ti strahovi guše. Poželim uzeti ljestve i otići u nebo. Nije baš jednostavno koliko jednostavnim zvuči. Mnogi bi rekli, ostani i bori se, no ponekad zaista više ne mogu. Možda je prošlo moje vrijeme, i došlo vrijeme da odem dalje. A možda samo sanjam.
Želim da se jedan maleni dio želja ostvari. Ako sam ne možeš biti sretan, možeš pokušati usrećiti nekoga drugoga. Teško je, no navikneš se na sve. Postaneš altruist. Jedina tvoja sreća je kada su drugi sretni. Kasnije ti i to izgubi smisao. Uzmeš malenu tabletu između dva prsta i vrtiš ju. Znaš da ona neće učiniti ništa dugotrajno za tebe, no svejedno ju popiješ i zaliješ čašom vina. Osjećaš se tupo, umrtvljeno i bezosjećajno.
Dođe tvoj kraj, kraj u snovima, kao i bezbroj puta do tada. Zašto mi više ništa nema nikakav smisao? Čak ni ono što je bilo prepuno smisla, sada je samo blijeda točka na zidu. Nešto mora imati smisla. Jedino dobro je nada. Možda je samo ona i preostala. Nada da će jednom i meni nešto biti smisleno, i da ću nešto učiniti za sebe, nešto što će meni biti drago. Nešto što će usrećiti samo mene, i dignut me do nebesa.
Post je objavljen 11.02.2009. u 11:20 sati.