Marketing
Spomenik znanju
Nakon desetak godina, ako ne i više, ponovno sam ušla u zgradu "stare" Sveučilišne knjižnice, odnosno Hrvatskog državnog arhiva. Trebala sam neke papire za tekst na kojem radim i nekako sam se veselila posjetu jer me uz tu zgradu vežu posebne uspomene. Ne, nije riječ o nekoj ljubavnoj priči koja bi možda bila prikladna uz skorašnje Valentinovo (koje mi ionako ne predstavlja ništa u životu) iako ima u tome određena doza ljubavi. U toj sam zgradi pripremila svoj prvi ispit u životu za koji sam, doduše, zbog gluposti i brucoške nesnalažljivosti na kraju dobila samo trojku.
Polagala sam trgovačko pravo, ispit od kojeg mi je bilo slabo jer sam masu podataka morala naučiti napamet. Vjerojatno na nagovor roditelja (jer u protivnom ne znam što bi me natjeralo da odem u knjižnicu s obzirom da sam imala svoju sobu) po prvi put sam se našla u toj fascinantnoj zgradi na Marulićevu trgu. U to doba još sam osjećala svojevrstan ponos jer sam postala student nakon tri mjeseca mukotrpnih priprema za prijemni ispit. Bila sam, što se kaže, rosno mlada, puna velikih ideja, snova, ideala i mnogo čega drugog što je s vremenom u velikoj mjeri isparilo ili se možda naprosto svelo na razumnu mjeru. I sve to skupa bilo je praćeno strahom od neuspjeha... No, ta je zgrada naprosto nosila u sebi želju za učenjem, traženjem, već samim svojim postojanjem - čudno i riječima neopisivo. Ne znam jeste li ikada bili u velikoj čitaonici jer iskreno vjerujem da je to za svakoga tko je ikada učio, poseban doživljaj. Mogla bih možda u ovome trenu staviti neke fotografije, ali one naprosto ne mogu prenijeti ugođaj koji možete iskusiti samo svojim dolaskom. Čitaonica je ogromna, ispunjena redovima masivnih stolova, a na svakom je mjestu starinska i velika stolna lampa obrubljena niskama kristalnih privjesaka. Zbog neizravnog svjetla pomalo je mračno, a svaki zvuk se gubi u veličini prostorije, nestajući negdje na galeriji koja okružuje čitaonicu. Ima nešto što vas tjera na tišinu, kao da postoji nevidljivi spomenik težnji čovječanstva za znanjem koji budi duboko poštovanje. Čak i u ono vrijeme mojih prvih studentskih dana, kada je čitaonica često bila ispunjena do posljednjeg mjesta, mogao se čuti samo šapat i kuckanje potpetica po parketu.
Osobno nikada nisam bila "knjiški tip", ne služi mi na ponos. Moja koncentracija bila je teška za hvatanje i misli su nerijetko vrludale na više kolosijeka. No, u toj staroj zgradi ostajale su zarobljene među zidovima, kao da sam bila u nekoj sasvim drugoj dimenziji, drugom vremenu. Nakon više od desetljeća ponovno sam iskusila isto - poriv za znanjem, ispitivanjem predaka, kopanjem po starim papirima i fotografijama, no nisam imala pravog povoda. Predamnom su bile samo dvije, ne tako stare zbirke Narodnih novina s kraja osamdesetih i gotovo sam se osjećala izdanom, poput djeteta koje nije dobilo željenu igračku.
Učlanila sam se na godinu dana, smišljajući novi razlog za odlazak u arhiv. I pitala sam se - da nisu u moje vrijeme otvorili novu zgradu NSB-a, već da sam ostala provoditi sate za tim starim stolovima, ne bih li doista ostala raditi na fakultetu, bavila se nekakvom znanošću, a ne novinarstvom? Neobičan je, naime, taj vrlo stvaran osjećaj da bi jedna zgrada mogla promijeniti moj svijet, poput postojanog i uvjerljivog odgajatelja. Oduvijek sam bila znatiželjna, zbog toga i radim to što radim jer svugdje moram zabadati svoj nos. No, znatiželja me mogla odvesti u više smjerova - jedan je onaj koji sam odabrala i koji me gotovo u potpunosti zadovoljava i ispunjava, a drugi je mogao biti akademski put. Uostalom, kao demonstrator na fakultetu imala sam neke mogućnosti usavršavanja i da sam imala goruću želju, sigurno bi se našlo neko mjesto za znanstvenog novaka. Ali nisam se vidjela vezanom uz knjige, modele, teorije, referate i znanstvene radove. Titula mi ništa nije značila i činilo mi se licemjernim, pa i suludim uopće nešto na tom području pokušavati. Tražila sam život, sudbine ljudi, misao neopterećenu kalupima i posao koji me neće prikovati za stolac. To mi je pružilo novinarstvo i ubrzo sam zaboravila sve godine provedene na Ekonomiji.
Ali staru Sveučilišnu knjižnicu nisam zaboravila... Kada sam napustila zgradu, doista sam imala osjećaj prolaska kroz vremenski portal - s jedne su strane ostali mir i tišina, ljepota secesijske arhitekture, vitraji na katu koji na pločice hodnika bacaju dugine boje, pomiješani mirisi masivnog drva i starih papira, a vratila sam se bučnom i užurbanom svijetu koji tek zahvaljujući osobnoj disciplini i prisili ostavlja prostora za koliko-toliko zdrav život. Ostavila sam mladu studenticu da uživa u prošlosti i počela smišljati nove teme koje će me ponovno dovesti do tih vrata.
Toplo preporučujem virtualnu šetnju na web stranicama Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu.
Post je objavljen 11.02.2009. u 04:00 sati.