... koliko god joj se otimao. Tako je i danas moja jaranica iz BabinogTraverzndorfa odslušala (pročitala zapravo) čitav moj fjakasti repertoar. A cura zna slušat. A i kenjati, moram priznati, tako da mi se nakon pol sata komunikacije s njom na lice vratio stabilan osmijeh.
No, uzroci fjake su dovoljno stabilni da mi se povlače po glavi bez obzira na vlastito osmjehivanje. Iliti - ne moš se lobotomirat, barem ne bez neke dobre anestezije kakvima ne pribjegavam zadnjih godina zbog vlastitog zdravlja, vozačke mi dozvole, a dobrim dijelom i jer mi se jednostavno - ne da.
Jebeš čovjeka koji se ni napit ne zna.
Danas sam se sreo s novom curom. Online. Zapravo, gledao sam u njen nick (nickname, nadimak, jel...) bez i najmanje želje da joj se javim. I molio više sile da i ona ima taj isti osjećaj. U što sam i vjerovao, jer ni u njenim očima nije bilo nikakva sjaja za mene, baš ni kao (vjerojatno) u mojima za nju.
Nije se javila, nisam se javio. Savršen kraj jednog savršenog poznanstva.
Djeca... Nikad nisam imao onaj neposredni način komunikacije s njima. Nikad djeca nisu ushićeno vrištala kad se pojavim, niti sam ja ikad imao potrebu da ih već s vrata grlim, ljubim i bacam u zrak u igri. Svi mi kažu da to dođe kad dobiješ svoju djecu.
Nisam siguran da moram imati djecu. Nisam siguran ni da bih bio dobar otac. A opet... Ne vidim smisao u ovakvom životu. Jer meni je dovoljna pseća kućica i korica kruha. Meni je za sebe skroz svejedno. Jer koliko god radio, rad cijenio i naplaćivao zapravo živim neki svoj unutrašnji život s izrazitim prijezirom za sve ono opipljivo, materijalno, nebitno... A taj život bih živio i u dronjcima, sklupčan u nekoj napuštenoj kolibi (u koju nikako ne vjerujem, sve dok imam deset prstiju na rukama)...
Do sad sam se u životu bolje slagao sa od sebe starijim ženama. A bilo ih je. Bila je i jedna za koju sam siguran da bih mogao s njom do kraja. Zauvijek. Ljubinka. Žena koja je davala koliko je i crpila, žena koja je razumjela. Savršen sklad dvoje ljudi. Čitali smo si misli s osmijehom na licu.
Zbog Ljubinke sam se zapitao moram li imati djecu. Ili... Da li se smiriti uz nekoga tko mi paše, ili nastaviti ovu potragu koja mi možda nikad neće donijeti mir i željeni ishod.
Za ljubav sam trebao samo - odustati.
A kako se odustaje, pitam ja vas?
Prošlo je još nekoliko godina. Nemam više 35. Valjda je najveća razlika baš ta u drugoj polovini tridesetih. Jer s 35 su još sve opcije otvorene. Za par mjeseci imat ću 38. A to je već nešto sasvim drugo.
Gledam oko sebe... Žene u tridesetima prestale su vjerovati. Ove u četrdesetima mi neće donijeti ono što želim. Ove u dvadesetima obraćaju mi se s "Vi".
Treba se strpiti još par godina. Dok čovjek i sam ne prihvati činjenicu da je sve to - prošlo. I skrasi se kraj neke Ljubinke, ako takvih još bude. Kad mu vrijeme promijeni očekivanja na najprirodniji mogući način.
Kad izgubi utrku. Jer izgubiti je sportski.
Odustati - nije. Jer kad odustaneš prestao si vjerovati. Kao žene u tridesetima.
Ugasne ti sjaj u očima.
Post je objavljen 09.02.2009. u 23:35 sati.