Kada se dogodi da nas osoba s kojom smo u vezi negativno iznenadi svojim ponašanje, postupkom, agresijom ili nečim sličnom ili se jednostavno prestane javljati bez objašnjenja pitamo se kako se to moglo dogoditi? I uvijek iza toga ide ono: nisam mogla ni zamisliti da je takav.
A da li je to stvarno istina? Mislim da nije. Ljudi samo kratko vrijeme mogu potpuno prikrivati svoj pravi karakter ako im je to u cilju, ali već nakon određenog vremena polako popuštaju u svojoj opreznosti. I vjerojatno se dosta puta dogodilo da osjetimo da nešto tu baš ne štima, ali samo odlučili da to odbacimo kao nešto što nije bitno ili pripišemo lošem danu ili da smo samo paranoidni. I onda kad se sve stvari smire i pogledamo unazad jasno vidimo trenutke u kojima je nešto bilo pomaknuto i koji su nas upozoravali, ali smo odlučili zatvoriti oči.
Hormoni i euforija na početku čine ljude slijepima i pomalo glupima, uvjerenima u divotu karaktera našeg partnera i to je fenomenalno, ali prije ili kasnije, a bolje prije treba uključiti mozak i poslušati samoga sebe ako osjetiš da nešto tu "smrdi".
Ako vas partner pomalo odgovara od druženja s prijateljima, čak ne mora to ni izgovoriti, ali apelira na vašu ljubav prema njemu, jednom, pet puta...svaki puta kada pokažete želju da izlazite negdje bez njegovog prisustva i na kraju se nađete bez prijatelja ili čak otuđeni od obitelji, pitanje je kad je to želja za vašim društvom prerasla u ograničavanje vašeg društvenog života? I kako ste se našli u situaciji da prijateljima objašnjavate da je eto takav tip koji vas tako voli i brine se da ste negdje vani bez njega i da ako ga sretnu ne spominju da ste bili na kavi jer bi ga to uzrujalo?
Svako tko kaže da na zna kako se našao u toj situaciji nije iskren sam prema sebi, jer postojali su znakovi kroz duže razdoblje, a se posesivnost pripisivali ljubavi iako se znalo da je te "ljubavi" bilo malo previše.
Da li je situacija skrivanja nove odjeće ili njezine cijene od partnera poznata? Većini žena je i to još prije braka dok su u vezi. Zašto? Kako to da je raspolaganje vlastitim novcem postala tuđa briga? Jedna stvari je zaduživati obitelj i onemogućavati normalan život, a druga je da partner s kojim ni ne živite određuje koliko novaca smijete ili ne smijete potrošiti. I kako dođe do toga? Jedan mali komentar, pa čuđenje koliko to košta, pa zgražanje kako ste mogli potrošiti toliko novaca na čizme i na kraju otvoreno prigovaranje kako tošite novc koji ste zaradili. Zar ni u jednom trenutku između čuđenja i prigovaranja niste pomislili kako je to vaša stvar jer ako ste ga znali zaraditi znate ga i potrošiti? Vjerojatno jeste, ali ste to prešutili. I onda se nađete u situaciji da se udate za tog tipa koji vas kontrolira, a vaš novac nije više dostupan i pitate se kako se to dogodilo?
Zašto ignorirati samoga sebe i misliti da netko drugi zna bolje?
Zašto je vlastiti osjećaj da nešto nije u redu manje bitan od onoga što netko drugi kaže, želi ili nas uvjerava?
Zašto odlučujemo vjerovati nekome drugome više nego sebi? I da li iz ove perspektive nije tako nenadano što nam se događaju stvari koje smo mogli promijeniti, samo da smo vjerovali sebi?
Post je objavljen 06.02.2009. u 17:43 sati.