Kakav će biti dan nakon ovog? Hoće li život imati ( i dalje) smisao?
Sjećanje na neke davne dane, djetinjstvo, životne situacije...
cijelu noć vrtila sam se po krevetu gledajući svako malo kazaljke sata... u jednom trenutku činilo mi se kao da se ni ne miču... i pomislih kako bi to bilo lijepo.. neka stanu, neka niti ne saznamo... jednostavno ćemo vjerovati da GA nema više i gotovo....
Otvorenih očiju dočekala sam zoru...
Gotovo instinktivno osjetila sam miris bolnice u nosnicama...
Putem smo uglavnom šutjeli zadubljeni u vlastite misli, bojeći se izreći ono što drugo misli...
"Neće mi te oteti..." ponavljala sam u sebi, želeći se valjda ubjediti u istinitost te tvrdnje...
Čekaonica, tako bolno poznata u svakom svom detalju, djelovala je ogromno, sumorno, zagušljivo, siva lica i deseci tužnih sudbina zapisanih na njima..
Onda su prozvali tvoje ime... i odjednom je tvoj lik nestao iza onih mutnih staklenih vrata..., a ja sam se osjećala tako malena...
Pogleda zaljepljenog u pod u sebi počeh brojati... ovaj put sam krenula od 200... 199,198,197.... , inače bih krenula od 500.. ali ovaj put sam predosjećala da ćeš izaći puno prije...156, 155,..... 97... 84.....
Na 34 si izašla....
Na 34
Liječnica iza tebe..
- Nema ga. više- nasmiješila mi se
I ti si se smiješila....
NEMA GA VIŠE...
Odjednom mi je počelo zujati u ušima...
Doktorica me primila za ruku...
- Nalaz je dobar. Vrijednosti su u granicama normale, leukociti uredni.. kontrola za 3 mjeseca...
Ne mogu opisati osjećaj koji me je obuzeo... ne mogu opisati snagu našeg zagrljaja, ne mogu opisati kako to da je odjednom čekaonica izgledala nekako malena, a ona njezina bijelina sada je bila nekako anđeoskog sjaja...
Ponosna sam na tebe voljena moja.. ponosna sam na tvoju hrabrost, snagu, ustrajnost.. ponosna sam na svaki dan iza tebe...
Ti si moja inspiracija da možemo biti pobjednici nad životom. I smrću.
Volim te.
Post je objavljen 05.02.2009. u 17:34 sati.