Nedavni post blogerice bastet i ružni snovi od kraja siječnja ponukali su me pisati malo o nekim fenomenima koji mi se s vremena na vrijeme dese. Prije se to češće događalo. Sada malo rijeđe. Ili, kada bolje razmislim, sada tek ubirem plodove tih snova. Bili oni dobri ili loši.
Prije nekih mjesec i pol sam vodio razgovor sa svojim direktorom. U svakom trenu sam znao što će on reći. Svaki njegov odgovor na moje pitanje sam znao i na svako njegovo pitanje sam imao odgovor. Nakon minute sam bio svjestan da sam sve to proživio. OK... Počinje me obljevati znoj. Kako je to završilo? Dobro ili loše po mene? Kaj sada reći? Ne ide... Ne mogu se sjetiti kako je završilo. Odjednom, njegovu zadnju rečenicu imam negdje „zapisanu“ i prepoznajem je, ali svoj odgovor ne. Stvar je dobro završila. Očito sam dobro odreagirao i stvar je završila dobro za mene. Uspio sam promjeniti tijek događanja iz sna. Ili je samo u snu bila opomena? Nikad neću saznati. I dobro da neću.
Zanimljivije je kada se nalazim u nekim opuštenijim okolnostima. Tipa na utakmici ili nekom koncertu. Kada predvidim koja pjesma će svirati sljedeća. Ili kada recimo čujem nekog balavandera na tribini kako provali neki biser. Smijem se sa svima, a onda shvatim da sam tu rečenicu negdje već ćuo. Mogu se pokidat od muke, ali ne mogu se sjetiti gdje, ali točno sam je takvu ćuo. Dođem u dućan i pitam kaj ima novo. I ponekad znam sve te novosti. Srećom, počeo sam uviđati takve stvari dovoljno rano pa više ne pitam gluposti tipa: „Nismo li već o tome pričali?“ Tek tada te ljudi čudno gledaju. Deja vu zna biti nezgodna stvar.
No, rijetko kada se iz snova ostvaruju jako važne stvari. Na primjer, nikada nisam sanjao plaću. Nikada nisam sanjao nešto vrijedno što si želim ili što bi možda mogao dobiti. Više onako glupe situacije. Ili bolje rećeno svakodnevne, obične. Preobične. Zanimljivo je kako mi se nikad niti jedan erotski san (a bilo ih je podosta) nije pretvorio u javu. Mislim naravno na situaciju i okolnosti. Bilo je slučajeva kada sam sanjao (barem sam tako mislio) cijelu noć. I probudio sam se jer sam morao na wc. Vratio bi se u krevet i nastavio sanjati gdje sam stao. Naravno, sat bi ujutro bio nemilosrdan i nebi nikad bilo svršavanja u pravom smislu te riječi (ne jednom je „zeko“ umalo platio izbacivanjem kroz prozor). Na žalost ili sreću (kako se uzme i po koga), nije bilo niti deja vu ponavljanja. Ono što je jako zanimljivo je da u tim snovima nikada nisam sanjao neku osobu koju zaista poznajem. Totalna nepoznanica. Sada čekam jedan san koji sam sanjao prije pet godina. On mi je nekako ličio na nešto što bi se možda i moglo ostvariti. Kuckam u drvo nek se to ostvari.
S druge pak strane, kraj siječnja su obilježili snovi s kojima nebi volio imati deja vu iskustvo. Krenut ćemo od posljednjega. Gledam kroz prozor i vidim dva balona kako vuku drvo u zrak i to s korjenjem i hrpom zemlje oko njega. Gledam i ne vjerujem. Odakle sad dva balona??? Na to se maknem od prozora, a u sobu kroz zatvoren prozor uljeće gumena loptica koja po sebi ima nastavke ko virus AIDS-a. Lovim je i bacam van, ali đubre neće kroz zatvoren prozor nazad. Bemjeli ti snove... Rijetko kad je po mom. Nakon silnog truda izašla je loptica van, ali nije ostao neki osjećaj zadovoljstva (gledajući to sada ovako napisano, nekako mi sliči na finalnu utakmicu rukometa). Sa svitanjem sam otkrio da mi je bilo hladno jer je netko ostavio prozor otvoren i da su žaluzine polomljene. Morao sam to hitno popraviti. Valjda sam tuda izbacio lopticu. Probudivši se, imao sam ledene ruke, ali ono...loptica... Potrgan prozor...a oni baloni tek i drvo... Ja isto svašta sanjam.
Dan prije sam imao još jednu nazovimo noćnu moru. Sjedio sam na stolici za toplijeg proljetnog dana. Ali pravog proljeća. Mjesto naoko poznato, ali nemam pojma gdje je. Moje selo nije. Sjedim ja i gledam hrpu ljudi kako dolaze. Među njima jako puno poznatih. Najbliža rodbina, malo dalja rodbina, prijatelji... Svi pored mene prolaze kao pored turskog groblja. Nitko meni ne dolazi. Svi idu nekome drugome. Majku mu staru. Da baš meni nitko nije došao u posjetu. Ali baš nitko. I onda... gledam jedno poznato lice. Jako poznato. Fino odjeveno u crveno crnu odoru. Friško ispeglanu. Čelava glava. Pa da!!! To je Jean Luc Picard. Kapetan Enterprisea!!! Ide prema meni, ali je prerano skrenuo i otišao u kontra smjeru. Probudio sam se malo izbezumljen od pomisli da su me svi da ne velim kaj... I znate tko mi je najteže pao? Jean Luc! I čovjek se zapita: „Jesam li ja normalan?“
I za kraj ovog snovima isprepletenog teksta jedan vic o trudnoći i o gumicama (poveznica = gumice od nedavno)...
Pita Papa Štrumf sve okupljene štrumfove: „Recite vi meni. Tko je štrumfao Štrumfetu bez štrumf gumice?“ Nitko ne odgovara. Opet on: „Štrumfeta je ostala trudna. Tko je štrumfao Štrufmetu bez štrumf gumice?“ Nitko ni slova. Sada je već bio lagano izbezumljen: „Dobro, kolko puta ja moram pitati??? Tko je štrumfao Štrumfetu bez štrumf gumice?“ Iz mase dopre glas: „Ja mrzim štrumf gumice!!!“
Post je objavljen 04.02.2009. u 19:12 sati.