Marketing
Godišnji, dan peti. Morioka, dio prvi - grad po mojoj mjeri.
Morioka, prijestolnica prefekture Iwate, je ugodni omanji grad (samo 300.000 stanovnika) neobično zapadnjačkog štiha. A k tome i jedini grad u Japanu u kojemu sam uspjela kupiti breskve na kilo (a ne na komad) i to za neobično normalnu cijenu. To me toliko oduševilo da je prodavačica mislila da mi nisu sve breskve na broju. :D
Skićući se po kišnoj Morioki na putu prema glavnoj atrakciji grada, hramu Hoon-ji, naišla sam na turistički putokaz prema Demonskim stijenama. Naravno da sam odmah skrenula do tamo. I evo ih:
Zovu se demonske (zapravo Oni no tegata, Otisak demonske ruke) jer na sebi imaju otisak ruke demona, koji bi trebao biti vidljiv nakon kiše. Iako su atmosferski uvjeti bili povoljni, ni uz pomoć skica i uputa nisam ga uspjela vidjeti... Priča kaže da je demon maltretirao okolicu, ali su ga duhovi triju stijena na preklinjanje naroda okovali za svoje stijene i natjerali da obeća da nikad više neće činiti zlo. Kad je demon svoje obećanje zapečatio otiskom dlana na stijenu, pustiše ga da ide. Priča čak tvrdi da se cijela prefektura zove po tome, jer Iwate doslovno znači Kamena ruka.
Hoon-ji hram sam po sebi nije nešto posebno, iako mu je groblje smješteno u lijepoj čempresovoj šumi, a ni Nio čuvari nisu loši.
Ovo zmajoliko stvorenje izrezbareno na vratima je kirin (kineski qilin), mitološka zvjerčica ponekad zvana kineskim jednorogom, nešto između zmaja i jelena. Kirin je također i japanska riječ za žirafu, a i poznata japanska marka piva s istom tom zvjerčicom kao zaštitnim znakom.
Ono po čemu je Hoon-ji poznat izvan Morioke jest Rakan-do, dvorana s kipovima rakana, budinih učenika. Središnji kip Bude navodno je napravio Kobo Daishi (onaj sahranjen u Koyi, sjećate se?), uz njega stoji 10 najbližih učenika i sjedi 16 rakana, a ostalih 500 (pet stotina) sjedi na policama po cijeloj dvorani.
Sve su izradili kipari u Kyotu, a svaki je različit i ujedno pun vlastitog duha.
Neki učenici su prilično egzotični...
...zabrađeni...
...druge rase...
...a neki samo veseli...
...ili "veseli".
Detalje o rakanima znam iz brošure koju mi je tutnuo čuvar zadužen za hram, i koji je na sasvim pristojnom engleskom objasnio o čemu je riječ, pitao otkud sam i kuda idem (redoviti dio razgovora s bilo kojim Japancem koji mi se obrati na nekom od izleta), i vidjevši moj fotoaparat s osmijehom rekao da slobodno slikavam rakane koliko hoću, ali nek' ih ne diram rukama. Čak sam mogla zaći iza oltara...
U hodniku koji spaja Rakan-do s hramom neka je vrsta gliptoteke, kojom dominira kipurina domoljuba iz Rusko-japanskog rata.
Nakatsu-gawa (gawa = kawa = rijeka), jedna od tri rijeke koje protječu kroz grad...
Središnja Iwate banka, koja izgleda kao da je došla iz srednje Europe. Na tren sam se osjećala mnogo bliže kući.
Ali još je egzotičniji totem stup u središnjem gradskom parku, poklon bratskog kanadskog grada Victorije.
U istom gradskom parku naiđoh i na macu koja mi je ljubazno pozirala pod borom.
U sklopu parka su i ruševine Morioka-jo, dvorca Morioka. Ostali su samo bedemi i stepenice, i neloš pogled prema planinama koje okružuju grad sa svih strana.
Odavde se nekoć mogla vidjeti i Iwate-yama, Fuji sjevera, tako da je poznati lokalni pjesnik ispjevao pjesmu o tom pogledu (u spomen čemu je podignuta i ploča među ruševinama). Ali grad se u međuvremenu razrastao te je pogled sad zaklonjen zgradama. To se zove slabo urbanističko planiranje...
Zato je usred bivšeg dvorca podignut najdojmljiviji konjanički spomenik kojeg sam ikad vidjela. :)
U svoje doba bio je to spomenik 42. po redu "grofu" Nanbu (Nanbe su bili feudalni gospodari Morioke, a poslije Meiji restauracije takve su plemićke porodice postale jednako (be)značajne kao srednje-europski grofovi), koji je s nepunih 25 poginuo u Rusko-japanskom ratu. Spomenik su mu podigli sugrađani, ali nije dugo stajao - za vrijeme Pacifičkog (iliti Drugog svjetskog) rata, zbog nedostatka sirovina rastaljen je za proizvodnju municije.
U šintoističkom hramu podno ruševina Morioka-jo ima još jedna impresivna kamenčuga, Eboshi-iwa (stijena-šešir, zvana još Kabuto-iwa, stijena-šljem), iskopana za vrijeme izgradnje dvorca. Zbog svoje veličine i oblika koji je očito nekog asocirao na pokrivala za glavu postala je talisman i sastavni dio dvorskog hrama. Pred njom su se održavale ceremonije i molitve u doba gladi i nevolje, te je kao takva ostala do današnjeg dana.
Uz veliku kamenčugu, svetištance puno sitnog kamenja.
Još jedna od atrakcija Morioke, moćna trešnja koja je rascijepila granitnu stijenu iz koje raste.
Zapravo, vjerojatno je stijena rascijepljena i otprije, ali tako ne bi trešnja bila simbol upornosti koja nadvladava sve prepreke, tako mile Japancima.
Na prvi pogled pomislila sam da je ovo jedna od onih statistika o broju ubojstava i razbojstava na području policijske uprave, kakve redovito vise na kobanima (policijskim uredićima smještenim u svakom kvartu japanskih gradova). No iako je riječ o krvavoj statistici, nije kriminalna, dapače - to je evidencija koliko je ljudi danas darovalo krv pojedine krvne grupe.
Još slika Morioke na Photobucketu.
Post je objavljen 23.02.2009. u 16:29 sati.