Marketing
Godišnji, dan treći. Hiraizumi, dio prvi - ljetne trave i kiše.
Kad su čuli da planiram put do Sendaija, kolege iz labosa su mi preporučili da uz Matsushimu svakako pogledam Chuson-ji (ji = budistički hram), zlatni hram blizu Sendaija. To blizu znači par shinkansen postaja na sjever do Ichinosekija, a onda još par postaja autobusom ili lokalnim vlakom do mjestanca Hiraizumi u kojem se nalazi hram. Kolodvor u Ichinosekiju je povelik, i sa zanimljivim izlošcima...
Nakon malo gubljenja po izlazima iz kolodvora tražeći otkud ide autobus za Hiraizumi, na kraju sam odustala i uhvatila lokalni vlak do kišnog Hiraizumija. Od nekoć raskošnog grada, Kyota sjevera smještenog u zemljopisnom središtu starog Michinoku, stoljetne prijestolnice Oshu-Fujiwara (ogranka plemićke obitelji Fujiwara, inače poznate po brojnim rodbinskim vezama s carevima i posljedičnim velikim utjecajem na dvoru), ostala su samo sjećanja, i spomenuti zlatni hram... Hiraizumi je danas ugodno mjestance sa svim prednostima i manama malog mjesta, uključujući neredovite prometne veze s ostatkom Japana.
Poštanski sandučić. :)
Srećom Hiraizumi, iako gradić, zahvaljujući Chuson-jiju ima vlastiti kružni turistički busić koji je spas pokislom turistu. A prva postaja je lokacija dva nekoć moćna hrama: Motsu-ji i Kyukanjizaio-in. Od Kyukanjizaio-ina ostao je samo park, a od parka samo livada i obrisi uređenja parka, uredno objašnjeni na ploči.
Te livade koje pokrivaju tragove stare slave karakteristične su za Hiraizumi, i nadahnule su slavnog Matsua Bashoa (koji je propješačio pola Japana) da napiše jednako slavan haiku o ljetnoj travi koja je pokrila san slavnog ratnika. Prijevod dotičnog haikua je naporom nekog englesko-japanskog društva vrlo tolkienovskim fontom urezan u spomenik.
Spomenik je u sklopu hrama Motsu-ji, ali od starog hrama nije ostalo ništa...
...osim vrta složenog u klasičnom Heian stilu, koji je danas poluopipljiv spomenik kulture izgubljenog vremena. (Heian je stari naziv Kyota, te istoimene ere kad je carski dvor u Kyotu bio i kulturno i političko središte Japana.)
Čak ni uporna kiša nije me spriječila da uživam u šetnji po tom vrtu i na vlastito čudo cijenim umjetnost postavljanja vrtova...
Toliki vrt treba i održavati, po svakom vremenu.
Jedna od značajki vrta je potočić iz Heian razdoblja, niz koji su nekoć puštane čašice sakea plemićima-pjesnicima koji su morali složiti haiku ili waku (kratka pjesma, haiku s još dva sedmosložna stiha, točnije zvana tanka) dok sake ne doplovi do njih, a onda, naravno, iskapiti čašicu. Korito potočića je izvorno, iskopano u arheološkim istraživanjima vrta...
U vrtu se stoga u proljeće svake godine održava Fujiwara festival s rekreacijom tog i drugih običaja iz tog doba.
Većina hramskih i inih zgrada i paviljona koji su bili u vrtu nestale su, ali poneka je ostala (rekonstrukcija, naravno).
Mislila sam da neću vidjeti momiji, japanski javor, kako se crveni u jesenskim bojama... dobro da sam došla na sjever. ;)
Vrt Motsu-ji trebao bi podsjećati posjetitelje na rajski spokoj, u čemu uspijeva...
...čak i po kišnom vremenu.
Čekajući autobus da me odveze do idućeg hrama, imala sam priliku snimiti klasični japanski oluk na djelu.
Post je objavljen 13.02.2009. u 16:28 sati.