Marketing
Sjećanje na Lidiju
(Pričica u nastavcima, 4. dio)
Okrenuh se iznenađeno i zapljusnu me val neočekivane ljepote. Predamnom je sjedila, vedro mi se smiješeći, neopisivo lijepa gospođica. Njezino je lice sjalo kao sunce, kao još neotkrivena i neviđena zvijezda. Nisam znao zašto, ali osjetih se neobjašnjivo postiđen pred tom ljepotom.
Tek dan ili dva kasnije, nakon našeg iznenadnog susreta, počeo sam shvaćati da se dogodilo nešto prekrasno. Lidija je uistinu bila dražesna prije, u danima koje sam pamtio, ali pravo čudo za mene bijaše ta preobrazba koju nisam mogao ne zapaziti i ne ostati zadivljen.
Pitala me žurim li kući i jesam li raspoložen sići na mojoj tramvajskoj stanici pa da svratimo u obližnju slastičarnicu na kolače, čaj s limunom i čašicu razgovora. Oduševljeno sam pristao, a pri silasku s tramvaja bio toliko ustreptao i nespretan da sam skoro pao. Ona se slatko nasmijala tome, jednako kao i mojem nastojanju da zauzmem pravilnu stranu u zajedničkom hodu nogostupom i pri prelaženju pješačkih prijelaza.
U našem dugom razgovoru sve do kasnog poslijepodneva, saznao sam da je učenica gimnazije, članica pjevačkog zbora u poznatom kulturno - umjetničkom društvu, a nakon gimnazije ima namjeru upisati se na pedagošku akademiju.
Pričala mi je kako se njoj i njenoj obitelji posrećilo prije skoro dvije godine kada je umro bogati stric njezinog oca.
Nije imao nasljednika, a steko je u Americi popriličnu imovinu koju je Lidijin otac naslijedio.
To nasljedstvo omogućilo im je da se maknu iz naših radničkih četvrti, kupe poveliku kuću u jednoj elitnoj gradskoj četvrti i žive puno bolji život nego prije. Spomenula je ime te četvrti, ali ja tada još nisam tako dobro poznavao grad da bih znao gdje ona uistinu stanuje,
no nisam htio ispasti neznalica pa sam samo značajno klimao glavom.
Malo čime sam se mogao pohvaliti pred njom. Prešutio sam da mi u školi ne ide baš najsjanije, a oduševilo ju je kad sam spomenuo kako sam počeo svirati gitaru i zajedno s Draškom i Damirom osnovao mali glazbeni sastav, te se nas trojica povremeno nalazimo i uživamo u zajedničkoj svirci. Za čudo, nije izrazila želju da dođe i posluša nas.
Počelo se mračiti pa u slastičarni upališe svjetla. Lidija pogleda na svoj ručni satić i reče kako je vrijeme u razgovoru zaista brzo prošlo. Njezini bi se doma mogli zabrinuti i zato bi bilo dobro poći. Nije dopustila da platim kolače i čaj, a poslastičaru je rekla da zadrži ostatak novca.
Sačekali smo zajedno da joj dođe tramvaj i prije nego će ući u prva kola na srednji ulaz, ona me zagrli i poljubi u obraz. Tramvaj krenu, a ja ostadoh otvorenih usta gledati nju kako mi iz tramvaja maše. Sabrah se nakon toga, nekoliko puta duboko udahnuvši i izdahnuvši. Ne znam više o čemu sam mislio koračajući prema zgradi u kojoj sam stanovao. Jak dojam trajao je nekoliko tjedana, ali nakon toga sam se nekako prepustio svakodnevici. Draško i Damir, gotovo da mi nisu vjerovali kad sam im sve ispričao. Lidiju nisam imao prilike vidjeti, čak nekoliko godina nakon tog predivnog susreta. 
Post je objavljen 03.02.2009. u 11:25 sati.