(Pričica u nastavcima, 3. dio)
Nešto manje od godine dana trajale su iseljeničke muke dragog mi prijatelja i njegovih roditelja. Vratiše se krajem proljeća u svoju trošnu kućicu s vrtom koji nitko u međuvremenu nije uređivao pa im je to bila jedna od prvih aktivnosti nakon povratka. Lijepih riječi za život u tuđini nisu imali; Damir je zbog njihovog neuspjelog pokušaja izgubio školsku godinu, ali su svejedno svo troje, bili prepuni optimizma i vjere da će se sve već nekako srediti. Kako vrt, tako i život.
Naporna učenja za podizanje prosjeka ocjena, programi tehničkog crtanja, proračuni, pripreme za završne testove; sve je to na neki način zasjenilo radost zbog povratka starog prijatelja, ali vjerovao sam da će naše vrijeme druženja biti nadolazeći ljetni praznici.
Već pri prvom susretu nakon povratka iz Austrije Damir je pitao za neke stare prijatelje pa tako ni Lidiju nije zaobišao, a ja ne mogu reći da sam na nju bio zaboravio, nego me je "nosila druga rijeka" i naprosto nisam znao u koju srednju školu ide, da li se bavi glazbom i pjevanjem kao prije, da li još uvijek "hoda" s onim momkom iz učeničkog doma...
Ne, zaista nisam imao pojma što se događa s njom. Predložih Damiru da proba sam saznati, jer ionako je imao vremena na pretek te sam zahvaljujući toj činjenici i ja za nekoliko dana saznao da je Lidija zajedno s roditeljima odselila u drugi dio grada, ali njezini bivši susjedi nisu znali potankosti. Osim nekolicine "starih", dobrih momaka i djevojaka, prijatelja iz osnovnjaka, svi su nam drugi nekako nestali iz vidokruga.
Svatko od njih je "vrtio svoj film" i bez obzira što smo svi stanovali u međusobno vrlo bliskim kvartovima, meni se činilo kao da smo svjetlosnim godinama udaljeni.
Nepune dvije godine nakon toga, gotovo više nitko nije pitao za Lidiju. Njezino ime gotovo je nestalo iz naših razgovora u kojima smo prizivali sjećanja na zgode i nezgode u osnovnjaku.
Nisam mogao slutiti da ću upravo ja biti taj koji će uskoro moći društvu reći nešto o njoj.
*** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** ***
Treći razred srednje škole, hladni ožujak, mučni završetak zime... Ulazim u tramvaj i bezvoljno, umorno se bacam na sjedalo ispred onoga na kojem sjedi djevojka, plavokosa
s kovrčama, odjevena u lijepu smeđu bundu. Rado bih joj pogledao lice, ali ne želim biti "nepristojan".
Gledam, tobože kroz prozor, ali zapravo pokušavam uhvatiti kut gledanja iz kojeg bih u zgodnom trenutku prolaska tramvaja ispod nadvožnjaka mogao spaziti odraz djevojčinog lica. Rame mi iznenada dodiruje nečija ruka i poznati glasić izgovara moje ime.
Djevojka na sjedalu iza mojega, bila je Lidija!
Post je objavljen 02.02.2009. u 20:37 sati.