Pismo je bilo na stolu kad sam se vratila doma, otvoreno...nisam ga pitala da li ga je pročitao. Tiho u sebi, nadala sam se da je...iako je postojala velika mogućnost da, čim vidi o čemu se radi preklopi papir i vrati pismo u kovertu. Ostatak dana i večeri proveli smo kao i dan prije, pospremajući i pripremajući kat za nadolazeće radove.
Prolazeći dnevnim boravkom, pogledavala sam otvorenu kovertu na stolu i osjećala kao da gledam svoju otvorenu ranu. Podigla sam ga sa stola, zalijepila opet kovertu, presavila po pola i stavila u njegov džep od jakne. Pomislih, ako ga i nije pročitao, kad ga dodirne slučajno, možda ipak...ili ako ga je pročitao, dodir će pokrenuti neku misao, neki osjećaj...možda ipak...
Teško je vidjeti ili osjetiti bilo što drugo oko sebe, brinuti za tuge ili radosti drugih kada držiš svoju rasporenu utrobu i jedino ti je bitno preživjeti i da ti nutrina ne iscuri van kroz otvorenu ranu...kao meni taj dan. Jedini mir i zaštićena zona tu večer bila je kupaona. Mali djelić svemira gdje sam sama, gdje me nitko ne može povrijediti, gdje osjećam ugodu, pod kapima tople vode...o, kada bi barem voda mogla isprati taj osjećaj...pomislila sam...
Sljedeće jutro ustali smo prije svih...on je kao i obično skuhao kavu...ja docupkala krmeljava, rasčupana u svom najmanjem u dućanu,ali meni prevelikom ogrtaču i u tišini smo pili kavu...Počeli smo razgovarati, no TO je oko nas, iznad nas, ispod nas, pokraj nas...svugdje. Razgovor nije imao smisla...Krenuli smo zajedno za obavezama koje smo si nametnuli za taj dan...u jednom trenutku napipao je pismo u džepu, smetalo mu je pa ga je izvadio. Pitala sam ga...da li si ga pročitao...jesam, odgovorio je.
Dobro, pomislim, bar nešto...e, sad, pismo je bilo "teško"...trebat će mu vremena, budila se u meni nada...ali možda ipak jednog dana shvati... možda uhvatim priliku da porazgovaramo o pismu jednom...Moj Bože, kako mi je teško, TO će me uništiti, TO će nas uništiti...
Možda slučajno, možda baš zbog toga, sve što smo isplanirali, čega sam se bojala taj dan da nećemo uspijeti, odradili smo savršeno...dapače odradili smo i bolje...Umorni i iscrpljeni vratili smo se doma, a pred vratima...gosti. Bili smo kao nekad, dobar, uigrani par...gledam ga i mislim si...pa kuda nestanemo kad smo sami...?
Nedjeljno jutro...
Obično sam se budila sretna što ga imam, a cijela ekipa mi je bila izazov koji treba savladati...već dugo se ne budim sretna, a cijela ekipa je meni preveliki teret, koji nosim sama...
Kuham kavu, budim ga, iako je nedjelja, moramo se pokrenuti, imamo puno posla, sutra nam dolaze majstori...
Ljubi me za dobro jutro i pita kako sam, što je?...vidi me zamišljenu...iskreno, progovaram o svemu što me muči. Spominjem i pismo...korak po korak, uprkos velikom strahu, dodirujem i TO. Osjećam otpor, ali manji, ohrabrena, krećem dalje, milimetar po milimetar...još uvijek razgovaramo o TOME...srce mi lupa, lomim prste, suze su mi na rubu...i dalje razgovaramo o TOME. Pregovaramo...ja se osjećam kao u najvažnijoj bitci u životu, gdje će samo jedna kriva ili prava riječ odlučiti...Razgovor počinje biti težak, on je sve dalje...ali još uvijek dovoljno blizu da me čuje...a možda baš zbog udaljenosti i provalije između nas, moje riječi odjekuju i jeka ponavlja svaku moju riječ...I tren...pristaje na razmjenu. Moj zahtjev njemu, za njegov zahtjev meni...pristajem. Nema cijene koju ne bi platila...samo da TO nestane iz našeg života...Grlim ga, on uzvraća, makar to nije onaj zagrljaj koji odmara, daje nadu, već odrađena gesta na moj dodir...
Primamo se posla...ja osjećam kako se veselim, nadam, postaje mi i toplije, krv opet počinje kolati mojim žilama...mozak više ne razmišlja grozničavo o TOME, dolaze mi i nove ideje, vidim svjetlost, vidim boje, čujem, osjećam mirise...izašla sam iz tamnice...
U predahu, postavila sam mu pitanje...kako ti sada izgledam, ne mislim fizički, u prašini i šuti, ne izgledam baš ono, ali kako ti sad izgledam iznutra, kako ti vibriram...Ne znam, ne razmišljam o tome...odgovara on.
Zar ne vidiš kako sam mirnija, zadovoljnija, a ovo je samo nada, koja se probudila u meni...e sad, zamisli kada bi tako stvarno i bilo i TO nestalo...Daj dopusti mi da se prestanem ljutiti na tebe, da stanem uz tebe, trebaš me...vidim...dozvoli mi da raširim krila i poletim...Ne govori ništa...
Kao i uvijek ono čega se primimo, odradimo savršeno...nema za nas prepreka, nema za nas neodrađenog posla, nemogućeg projekta...osim TOGA. Tako i jučer...odradili - makar je bilo vrlo vjerojatno da nećemo stići, ali jesmo...čak smo i ekipu upregnuli...nisu baš skakali od sreće, ali su odradili...bili smo umorni, ali i ponosni, a rezultati - nagrada.
Uvečer, ispratila sam ga na posao...otvaram mu lesu, pada snijeg...on prilazi otvara jaknu i grli me obmatajući me...gleda, ljubi...ja ga gledam duboko u oči i govorim...ne trebam ti više ništa reći, sve znaš?...da, odgovara...volim te - govorim mu...i ja tebe...odgovara. Zatvaram vrata i kleknem bez snage...ili će pobijediti TO ili MI...ali, ja sam odradila svoje za sada...
Do jutra - vječnost...u toj vječnosti, puno svakodnevnih sitnica, priprema sutrašnjeg ručka, hrpetina suđa od ručka, večere, priprema odjeće...u toj vječnosti puno bolnog straha.
Jedva sam uspjela zaspati na sat, dva, možda tri...hodam, palim cigaretu, TV...liježem, jedva čekam jutro...
I jutro dolazi...
I drhte ruke, kao i mnoga jutra prije...i bojim se, kao i mnoga jutra prije i gledam i ...TOGA nema...nije ni bilo!!!...
I - ovo je zapis o možda malenom koraku kojim smo MI kročili prema životu bez TOGA i ja sam danas - SADA - neizmjerno sretna...
Trebat će mi vrijeme da vidim - da se uvjerim da je TO nestalo, trebat će mi vrijeme da prestanem razmišljati o TOME, trebat će mi vremena da opet vjerujem, da se prestanem bojati ...ali za sada...ovaj maleni korak je za mene nada, koja se skoro izgubila, snaga, koje skoro više nije bilo...ljubav koju dugo nisam osjetila potpuno uzvraćenom...Dakle, jedan jako veliki zapis o jednom jako malenom koraku...
Post je objavljen 02.02.2009. u 07:32 sati.