Dva potresna svjedočanstva o obraćenju od čedomorstva do zaštitnika života
Aktualnu temu, o kojoj smo razmišljali jučer (1. veljače) u povodu DANA ŽIVOTA, osvježit ću dvama svjedočanstvima: medicinske sestre i liječnika. Oni su prije obraćenja bili uključeni u strašne zločine protiv nerođene djece. Naravno, rasprava o pobačaju uvijek će biti aktualna i nekima kontroverzna. Ipak, kako netko reče, ne postoji ta sila na kugli zemaljskoj, koja bi mogla zanijekati tako očitu činjenicu - dijete koje trudnica nosi, je ČOVJEK.
Međutim, od 1970. do 2000. u svijetu je (prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije) pobačajem "uništeno" (tj. usmrćeno!) oko milijardu djece! Papa Ivan Pavao II više je puta ponovio da narod koji ubija vlastitu djecu - nema budućnosti! Rekao je i potresnu rečenicu: "O patnji nerođenih ovisi sudbina svijeta." Stoga, potrebno je stalno moliti za obraćenje onih koji su toliko gluhi da ne čuju kucanje još jednog, malenog srca pod srcem majke...
MEDICINSKA SESTRA: "Počela sam raditi u klinici za abortuse prvoga tjedna u siječnju 1990. godine. Prije toga nisam bila svjesna što je to zapravo abortus. Nikada u životu nisam razmišljala o svetosti života. Radila sam tamo kao 'zdravstveni djelatnik'. Obavljala sam određene ambulantne poslove kao što su: pripremanje skupine žena na tzv. abortus (danas znam da je to uistinu - čedomorstvo), asistiranje kod tih 'zahvata' (pomagala sam liječniku), ter provjeravanje nalaze li se svi ostatci ubijenoga djeteta u spremniku određenom za tu svrhu. Zauvijek će mi ostati u pamćenju slika već dobro formiranoga stopala djeteta ubijenoga u drugom tromjesečju. Morala sam potvrditi starost djeteta uspoređujući stopalo s odgovarajućim na tablici...
Kao i drugi naši djelatnici, i ja sam ismijavala ljude koji su protestirali protiv abortusa ispred klinike. Na taj sam način potiskivala svoju savjest, gušila je. Misli o tome što se uistinu događalo na mome poslu izazivale su u meni tjeskobu pa sam nastojala proceduru u kojoj sam sudjelovala ne shvaćati ozbiljno. Usprkos mojoj tvrdokornosti, Gospodin Bog je kucao na vrata moga srca.
Počela sam pregledavati materijale koje su branitelji života ostavljali u ambulanti, tražila sam dodatne publikacije o toj temi. Pred mojim očima počela se otvarati sasvim nova dimenzija mojega rada. Vidjela sam prava ljudska bića u ubijanoj djeci. Bilo mi je jako teško prihvatiti tu istinu. Do tada sam morala, radi posla, ostavljati razum i savjest kod kuće, kako bih uopće mogla raditi. No, počela sam se polako otvarati prema Bogu. Ponekad sam svraćala u crkvu ter čitala Bibliju. Znam da je jedina stvar koja mi nije dopuštala prihvatiti Isusa Krista bila činjenica mog sudjelovanja u ubojstvima onih koji su bili stvoreni na sliku Božju.
Nakon pet mjeseci rada u toj klinici nisam više mogla odbacivati svoga Stvoritelja. Upravo me On prosvijetlio i ukazao na sve zlo abortusa. Postala sam svjesna činjenice da se kod svakoga abortusa ne ubija samo jedno ljudsko biće - dijete, već istodobno umire i dio majke. U svibnja 1991. godine konačno sam prestala raditi i time bila uvjerena da zatvaram taj dio moga života ispunjenog strahotama abortusa. Tek sam tada mogla početi živjeti sa svojom savjesti i pozvati Boga u svoj život. Nakon više godina traženja i spoznaja našla sam svoj pravi dom u Katoličkoj crkvi. Dana 2. travnja 1994. pristupila sam Prvoj pričesti. Nedugo zatim sam se udala i postala sretna majka.
Kad sam bila u blaženome stanju uporno su mi se vraćale misli o zločinačkim zahvatima u kojima sam sudjelovala. Sada znam da je to bio sindrom abortusa, jako bolan, jer sam imala svijest o tome da sam sudjelovala u stotinama zločina. Na sreću, Bog me nije ostavio samoj sebi: pružio mi je svoju milost. Uvjerio me da kad je On meni oprostio, moram i ja sebi. Početkom 1994. javno sam se počela angažirati u borbi za život, držala sam predavanja u kojima sam na osnovi vlastitoga iskustva govorila o velikom zlu - ubijanju nerođene djece.
Zahvaljujem Bogu što me spasio tame zla i poveo svjetlu. Pokazao mi je kakvo je okrutno zlo abortus. Otkrio mi je istinu: život je dragocjen. Pokazao mi je da je svaki začeti čovjek Njegovo dijete i nitko nema pravo oduzimati mu život. Pokazao mi je da je u Njemu ozdravljenje i oprost. Abortus nije izbor, nego uništavanje, oduzimanje života koje rađa bol i gubitke za sve one koji u tomu sudjeluju." (Dina Madsen)
LIJEČNIK: "Kao liječnik u gradu Troy u državi New York, osam sam godina obavljao pobačaje u svojoj ordinaciji. Bio sam uvjeren da žena ima pravo na 'izbor' i odluku o ubijanju vlastitoga djeteta. Unatoč tome što postupak čedomorstva nije bio glavna djelatnost moje ordinacije, uzrokovao je sve dublji konflikt u mojoj savjesti. Davno smo supruga i ja bili odlučili posvojiti dijete. Svaki put kada sam bacao u koš leševe 9 ili 10 tjedana starog ubijenog djeteta, pitao sam se bi li nam neka od mojih "pacijentica" dala svoje dijete da ga je rodila.
Naša je molba za posvojenje prihvaćena i usvojili smo djevojčicu Heather. Naša je sreća bila kratkoga vijeka. Dana 23. lipnja 1984. godine Heather je udario automobil. Od posljedica te nesreće naša je djevojčica umrla. Kada se izgubi vlastito dijete, život postaje sasvim nešto drugo, sve se mijenja. Od tada sam promijenio svoje mišljenje o abortusima. Kao nikada do tada postao sam svjestan da je dijete koje sam ubijao prilikom svakoga abortusa, bilo zapravo nečije dijete.
Zbog gubitka mojega djeteta još sam snažnije spoznao vrijednost ljudskoga života. Osjećao sam se kao plaćeni ubojica. Stvarno sam to i bio! Kako sam izgubio osjećaj vlastite vrijednosti, tako je moj interes za abortuse slabio. Na kraju, godine 1985. najzad sam okončao strašnu praksu ubijanja začete djece. Sada, kada javno priznajem svoje obraćenje na put civilizacije života, želim da svi znaju da je svako začeto dijete ljudsko biće. Od početka!" (Dr. David Brewer)
Post je objavljen 02.02.2009. u 00:29 sati.