Pregled posta

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Wayna Picchu (Mladi vrh)

Prije odlaska autobusom s grupom (zbog glupog ručka), ranije nego što bih želio, pitam lokalnog vodiča za posjet mlađem bratu najpoznatije planine Južne Amerike- Wayna Picchu. To je onaj niži, prepoznatljivi vrh na svim razglednicama i vizurama, koji se uzdiže uz Zabranjeni grad Inka.

Nažalost, od konca 2006. tamo je limitiran broj posjeta, ili bolje reći -uspona, koji je izuzetno strm i opasan, a uska staza nedovoljna za mimoilaženje. Sukladno tome, dnevni su usponi ograničeni na 400 penjača u 2 grupe -rano ujutro i u podne. Sve posjetioce prebrojavaju i zapisuju na ulasku na stazu, baš kao i na povratku, kad čuvar radio-vezom javlja broj preostalih penjača.

Osim nas dvojice mladića, ostatak grupe nije zainteresiran za ponovni dolazak sutra. Ruine su vidjeli i obišli, pa ih ne zanima ponavljanje gradiva. Ja bih, s druge strane, ovdje dolazio svaki dan!. Kako sutra imamo pola slobodnog dana u Aguas Calientes, neću ih protraćiti na odmaranje. Na recepciji Bojanu i meni nude ranojutarnji obilazak prirode i promatranje ptica uz stručnog vodiča. S veseljem prihvaćamo, pa naručujemo buđenje u 5h ujutro. Kad se mora, kao sada, može se doručkovati i tako perverzno rano! Na dogovorenom mjestu, odmah uz rijeku, čeka nas hotelski vodič - simpatična djevojka, naoružana dalekozorima i katalogom s karakteristikama i slikama desetaka vrsta ptica ovog kraja. Uz nas dvojicu, tu je i mladi američki par, dovoljno radoznao da se odrekne duljeg spavanja.

Atrakcije koje se nude, kao na pladnju, skoro su nevidljive užurbanim grupama i nestrpljivim vodičima, fokusiranima da 'odrade' još jedan uspon, ispričaju statistiku i grupu sretno vrate u udobnost hotela. Ova naša grupica od tek 4 osobe za promatranje ptica odjednom upada u drugačiji protok vremena. Tu je sve usporeno i vidljivo oku tek kad se umirimo, zašutimo i počnemo pozorno promatrati sve oko sebe.

Ptice su najuočljivije i najbrojnije: endemski peruanski cock-of-the rock , pjegaste papige i još brojne druge, kojima sam odmah zaboravio ime. Kad nam se oči priviknu, a vid izoštri, uočavamo i ostatak prirodnih ljepota: raslinje, stabla, orhideje, insekte i leptire, te konačno- najljepša bića s krilima: kolibrije! Njih ovdje ima 19 različitih vrsta, uglavnom veličine palca. Mašu krilima tako brzo (80-tak puta u sekundi!!!), da vidite samo vrtlog zraka oko njih i čini se, kao da lebde na mjestu. Posvuda na stablima su pribijene cijele banane za privlačenje ptica, a hranilice za kolibrije (bočice jako zašećerenog soka, okrenute naopako) omogućavaju turistima susret izbliza.

Kolibri su autohtone ptičje vrste Srednje i Južne Amerike, a u Andama, posebno ovdje oko Machu Picchua, ima ih najviše različitih vrsta.


Domorodačko stanovništvo oduvijek ih je smatralo svetim pticama, slično Aztecima. U predjelu pustinje Nazca, sjeverno odavde (čuveni crteži 'svemiraca', navodno iz vremena 200 god. p.n.e.)Nazca crtež uglavnom sliči pavijanu ogromnog repa, kako drži kolibrije u rukama.
Uglavnom, kolibri jako kratko žive - prebrzo mašu krilima, prebrzo im kucaju srca (a kako su najmanji, sigurno stalno žive u strahu-moja verzija istine o kratkom životu!), pa završavamo bird-watching seansu i jurimo prema Machu Picchu- opet.







Prošli smo ruine i dolazimo do ulaska na stazu za Mladi vrh, Wayna Picchu. Radi se o jako strmom usponu, mjestimice kozjim stazama i čuvar na ulazu nas zaustavlja- 400 uspona za taj dan već je prodano. I to jučer!!! Pokvarenjaci nam nisu rekli još jučer, ovako smo dolazili uzalud. Dobro, nije uzalud, jer cijeli kompleks je uistinu mističan, a kad razgrnemo izmaglicu, otkrivamo nove stotine detalja koje smo propustili s grupom.

Na visini od 2.720m n na vrhu Wayna Picchua, na luđački strmoj kosini, ostaci su hrama u kojem su obitavali vrhovni svećenik i posvećene djevice za .... Mmmm! Navodno su prije svitanja silazili niz strminu do Machu Picchua, da svečano pozdrave rađanje Sunca i novog dana. Dobro, to nizbrdo još ide, ali povratak je morao biti iscrpljujući, opasnom i skliskom stazicom bez rukohvata.



Wayna Picchu i hram na vrhu (jadne djevice, blago svećenicima):


(Wayna Picchu)


Kad nam već ne dozvoljavaju uspon, neće nam ukrasti silazak pješice s Machu Picchua! Raspitujem se kod pristiglih turista, hoće li tko kupiti prethodno kupljene autobusne karte za povratak. Dajem ih u pola cijene, ali svi su sumnjičavi prema tapkarošu. Konačno sam pronašao zainteresirani par - mladog Amera (žrtva!) i njegovu curu iz Amsterdama. Ona je premazana svim mastima, pa spušta cijenu na trećinu. Nema veze, važno da nije potpuni gubitak. Moj suputnik i ja krećemo pješice niz planinu i onda shvatimo da pješačenje do podnožja vrijedi barem kao uspon! Pogled na vrhove u silasku je još ljepši, a osjećaj visine i veličanstvene prirode daleko dublji nego iz autobusa, u grupi. Silazimo polako, uskom zavojitom cesticom od nabijene zemlje. Svuda unaokolo cvrkut ptica, a gusta vegetacija iz planinsko-suprotpske prelazi u amazonsku. Uostalom, područje Amazone počinje nedaleko od ovih planina. Posvuda su divlje orhideje



i egzotične bobice, doduše malo izvan dohvata ruke

potoci


i minijaturni slapovi


činčile i gušteri (a nemamo hrane ni za sebe!)




Ohrabreni, zavirujemo u gustiš- tu je navodno rijetka, endemska vrsta medvjeda (jedini u cijeloj Južnoj Americi) tzv. Andski medvjed(s "naočalama") kao rakun, ali ništa. Prvo sam mislio napisati da nas je napalo 3 takva na silasku s planine, ali sam odustao. Ali je, fakat, nešto gadno šuštalo u grmlju

Na pola puta niz planinu, pronašli smo i prilično strme kamene staze za odvažnije:





Na zadnjoj čistini, prije nego opet uronimo u prašumsku stazicu, pogled na ruine iz žablje perspektive:



A onda smo opet u gustoj vegetaciji:


Na svakom koraku mini-slapovi:


Nakon dva i pol sata spuštanja, evo nas u podnožju:


Još samo da prijeđemo preko mosta na drugu stranu





Zadnji komad puta pješke na putu za Aguas Calientes, kućica od blata, trava oko nje, kad bi u njoj bilo (čaja od) koke imali bi sve :



I to bi bilo to. Popodne se vraćamo u Cusco na jedan dan, a sljedeće jutro krećemo vlakom preko Anda, do završne točke našeg putovanja- jezera Titicaca.

U sljedećem nastavku: 10-satna vožnja panoramskim vlakom Andean Explorer.

Post je objavljen 29.01.2009. u 08:25 sati.