Marketing
HARAKIRI
Brzo nakon što je car Hirohito sredinom kolovoza 1945 god. objavio da se Japan predaje savezničkim postrojbama, deseci su se okupili na tlu Carske palače i počinili samoubojstvo.
U studenome 1970. god. Yukio Mishima , jedan od najboljih romanopisaca i dramatičara Japana, desničar s vlastitom privatnom vojskom provalio je u stožer japanskih Nacionanlih obrambenih snaga u središtu Tokya, otišao na balkon i u dugom govoru zamolio vojnike okupljene oko zgrade da odbace sve moderne stvari i vrate se starinskom načinu života.
Mishima je zatim počinio harakiri na samurajski način, zarivši kratak bodež u lijevu stranu trbuha i ispruživši vrat kako bi mu njegov kaishakunin, pomoćnik, lakše odrubio glavu.
Na nesreću, Mishima je izabrao glasovit stari mač koji je njegov kaishakunin imao uporabiti da mu odrubi glavu nakon prvog reza u trbuh. Mač je morao biti posve tup, ili je kaishakunin bio vrlo nevješt mačevalac, jer su mu trebala tri udarca prije nego što je posve odrubio Mishiminu glavu. Još uvijek nije rijetkost da se poslovni i drugi ljudi ubiju kako bi preuzeli odgovornost za ozbiljne pogreške. Stari duh već se preobrazio u gospodarske ambicije i nacionalizam te je postao izvorom iznimne energije i marljivosti koje su Japanu omogućile da postane gospodarska velesila. Danas u Japanu može biti vrlo skupo samoubojstvo. Kad taj čin ima kao posljedicu primjerice zaustavljanje vlaka, obitelj samoubojice može primiti račun za nekoliko milijuna jena uzrokovanih zbog neprilika i učinjenog troška.
Priča koju je bivši samuraj Tsunetomo Yamamoto ( 1659-1719) ispričao nakon smrti njegova feudalnog gospodara Katsushige oslikava nevjerojatnu moć koju je bushido imao nad mislima i ponašanjem samurajskog staleža. Kad su Yamamotu izdali zapovijed da ne počini harakiri kako bi slijedio svog gospodara u smrt, odrekao se zvanja samuraja, postao redovnik i počeo diktirati svoje memoare. Prisjetio se i slijedećeg. Kad je gospodar Katsushige imao 15 godina, otac mu je zapovijedio da ode na stratište posjeda blizu zapadnih vratiju njegovog zamka i sasiječe nekoliko zatvorenika osuđenih na smrt kako bi vježbao odrubljivanje glava. Sasjeći je bila riječ koja je značila ubiti jer je uobičajen naziv ubijanja bio mačem. Deset je osuđenika poredano pred njega. 15-šnjak je brzo odrubio glave devetorici. Kad je stigao do zadnjega, koji je opisan kao mlad i zdrav, mladi je samuraj zastao i rekao «Umorio sam se od sječenja. Poštedjet ću život ovoga čovjeka».
Jedan od najpoznatijih primjera uloge koju je poezija imala u Japanu, prepričava Shukuya, uključuje poznatih 47 ronina ili ratnika bez gospodara, koji su nepravednu smrt svoga plemenitog mladog gospodara osvetili ubojstvom shogunatskog službenika krivog za njegovu ranu smrt i zatim počinili ritualni harakiri kad im je shogunatska vlada to zapovijedila.
Tijekom ere samuraja, ispravan duševni stav uključivao je poštovanje autoriteta i zakona. Oni koji su se oglušili teško su bili kažnjavani. Službeni opis smaknuća razbojnika od zločina bi odvratio gotovo svakoga. Ponajprije, spalili su mu svu kosu i iščupali nokte. Zatim su mu prerezali tetive stopala i izbušili rupe u tijelu. Na kraju su mu slomili kralježnicu i skuhali ga u umaku od soje. Smaknuća su bila javna i od ljudi se zahtijevalo da budu prisutni kako bi ih to odvratilo od prijestupa i zločina.
Post je objavljen 28.01.2009. u 18:50 sati.