Umoran sam već od ovoga, čudim se što sam toliko i ostao, suprotstavljao se svojim strahovima i patnjama.
Kada si plakala, brisao sam ti suze, kada si se bojala borio sam se sa tvojim strahovima. Držao sam te za ruku, vodio te, htio sam ti pokazati put…ali ti si htjela nešto drugo, nekog drugog. Otišla si...kada je mene trebalo voditi za ruku, boriti se sa mojim strahovima…
Imaš li još uvijek osjećaj da neke rane nikada ne zacijele, da je ponekada bol preteška i toliko stvarna da je previše toga što bi vrijeme moglo izbrisati?
Hoćeš li mi doći u snovima i pomutiti san, ostaviti onu zbunjenost i teret u grudima kada otvorim oči… I u tom slomljenom jutru sjetit ću se smješka, osjećati tvoju prisutnost…nasmiješit ću ti se...
Pokušavam si reći da si otišla i da te više nema, teško mi je to prihvatiti…da sam opet sam...
Post je objavljen 27.01.2009. u 23:49 sati.