Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/beware-of-the-wearwolfs

Marketing

,,U ljubavi su mojoj sve mi nade, tek ona može snagu da mi dade.''

William Shakespeare, Romeo i Julija


***
Posveta:

Evo, obično ne pišem posvete, ali ovaj put moram. Post je posvećen mojoj dragoj Elby koja mi je, iako je ne poznajem uživo, veća prijateljica od nekih s kojima se viđam svakodnevno. Za tebe i tvoje buduće posteke!

Također, post je posvećen HJCH koja me nagovorila da priču pošaljem u OK!, hvala stara, dužna sam ti! (Više o tome u P.S.-u)
***


Subotnje jutro. Po meni, najdosadnije jutro u tjednu. Ništa se ne događa. Ustala sam iz kreveta i krenula prema prozoru. Široko sam ga otvorila ne vjerujući svojim očima. Snijeg. Čisti, netaknuti bijeli snijeg prekrio je cijelo selo. Katastrofa. Mrzim snijeg. Ta hladna, smrznuta voda nakon nekog vremena se počne topiti ostavljajući za sobom blato i lokve, koje se kasnije smrznu i čekaju mene da se okliznem o njih i razbijem koljeno ili lakat, baš kao i svake zime. Došlo mi je da sve polijem benzinom i zapalim ili da preko cijelog sela rastegnem ogromni najlon koji bi sprječavao ovakve katastrofe. Svašta mi je padalo na pamet dok se nisam potpuno razbudila. Otišla sam do ormara i potražila najtopliju odjeću koju imam. Od same pomisli na snijeg smrznula sam se. U prizemlju se čulo hodanje.
-Rain, jesi li budna?- Viknula je Nancy.
-Da.- Tupo sam odgovorila i izbacila većinu robe iz ormara. Plava vesta, crvena vesta, zelena vesta… Pošizila sam.
-Odakle toliko vesti! Ja mrzim veste! Ja ne nosim veste!- Proderala sam se. Iako je to pitanje bilo upućeno onom liku koji je iznad svih nas, Nancy se našla obaveznom da odgovori na njega. Stala je na vrata sobe, naslonila se, prekrižila ruke i pogledala me nekim čudnim, neodređenim pogledom.
-Ja sam ti ga jučer presložila. Sva je tvoja ljetna odjeća u ormaru na tavanu.- Odgovorila je. Brzo sam zgrabila traperice i prvu majicu koja mi je pala pod ruke i navukla ih. Ostale stvari s kreveta samo sam natrag pobacala u ormar.
-To ćeš kasnije složiti.- Rekla je Nancy oštro, onim svojim zapovjednim tonom. Okrenula sam očima.
-Da, da, super.- Odvratila sam i prošla kraj nje, spuštajući se stepenicama.
-Rainelle, ne obraćaj mi se tim tonom!- Zaprijetila je. Ignorirala sam je. Sišla sam u prizemlje. Hugh je, kao i obično, bio zadubljen čitanjem novina.
-Zdravo mala.- Pozdravio me kada je primijetio da sam ušla u kuhinju. Nešto sam promrmljala umjesto pozdrava. Hugh je spustio novine i zagledao se u mene.
-Oh da, zaboravio sam. Za razliku od ostalih normalnih ljudi ti ne voliš snijeg.- Odvratio je na moje mrmljanje. Umjesto da mu glatko spustim, odlučila sam zagristi jezik i šutjeti. Imala sam osjećaj da je tako pametnije. Prekapala sam po kuhinji tražeći nešto za jelo. Bilo je svačega, ali ništa mi nije odgovaralo. Izgleda da ću preskočiti doručak.
-Slušaj, treba mi jedna usluga.- Počeo je Hugh zagledavši se u mene kroz stakla svojih debelih naočala. O-o, pomislila sam, ovo neće biti dobro.
-Embry je zvao jutros i rekao da je zabunom uzeo ključeve mog auta kada je jučer bio ovdje. To objašnjava zašto ih nisam mogao naći čitavo poslijepodne...- Počeo je objašnjavati.
-A ne, nema šanse da idem do Embryja!- Pobunila sam se prekidajući ga. Stao je na trenutak.
-Zašto? Mislio sam da ste prijatelji.- Rekao je.
-Da, jesmo, ali ti znaš kakav je on! Čim se pojavim tamo zakopat će me u snijeg, a ja ću toliko vrištati da će doći još i Quil i Jacob a onda mi nema spasa!- Izlanula sam. Hugh se počeo urnebesno smijati.
-To… nije… smiješno...- Nadureno sam odvratila naglašavajući svaku riječ.
-To je razlog? Bojiš se snijega?- Izustio je između dva napadaja smijeha.
-Ne bojim se nego će mi ući u majicu, hlače, čarape…- Počela sam se izvlačiti. Shvatila sam da me Hugh uopće ne sluša, i dalje je umirao od smijeha. Prekipjelo mi je.
-Dobro! Idem!- Viknula sam. Zgrabila sam jaknu i izašla iz kuće, tresnuvši vrata takvom silinom da se snijeg što se nalazio na krovu zamalo srušio meni na glavu. Tupo sam koračala prema Embryjevoj kući trudeći se što manje gaziti u snijeg.
-Mrzim snijeg… I zimu… I školu… I La Push…- Mrmljala sam šutirajući snijeg što dalje od sebe. Što sam se više približavala Embryjevoj kući, to sam brže hodala. Nadala sam se da će ipak biti dobre volje, pa da ću dobiti samo grudu-dvije za vrat. Na tu pomisao, stresla sam se popravljajući jaknu. Napokon sam stigla. Pozvonila sam. Iznutra su se začuli koraci i vrata su se ubrzo otvorila.
-Molim te da Embryja nema doma, molim te…- Preklinjala sam tiho uzdajući se u snagu svevišnjeg. Ništa. Baš ti hvala! Pogodite tko je otvorio vrata!
-Bok Rain, došla si po ključeve?- Upitao me Embry. Usta su mu se isti tren raširila u savršen osmijeh.
-Sakri te zube inače ćeš ostati bez pola.- Odbrusila sam strpavši ruke u džepove. Embry se maknuo s ulaza i pustio me da uđem u kuću.
-Evo, sad ću ih donijeti, u mojoj su sobi. Ti se samo raskomoti.- Rekao je i produžio hodnikom u svoju sobu. Krenula sam u dnevni boravak. Netko je gledao tv.
-Bok Rain.- Pozdravio me poznati ženski glas. Nagnula sam se preko kauča i ugledala Lucy!
-Što TI radiš OVDJE?- Viknula sam iznenađeno. Lucy je sjedila na kauču, raščupane kose svezane u rep. Na sebi je imala pidžamu.
-Prespavala sam ovdje.- Rekla je nehajno i nastavila gledati Spužvu Boba na televiziji. Sjela sam do nje.
-Opa, nisam znala da je tvoja i Embryjeva veza već na toj razini.- Promrmljala sam udubivši se u crtić. Spužva Bob je upravo hranio onog svog slinavog puža koji se glasao kao mačka. Koncentraciju mi je prekinuo Lucyn tihi cerek.
-Spavala sam u sobi njegove sestre, ako te baš zanima.- Odvratila je popravivši rep, koji je sada još više stršio na sve strane.
-A zašto, ako smijem znati?- Upitala sam nastavljajući gledati crtić. Očekivano, pomislila sam kada je puž ugrizao Spužvu za ruku. Tako debilno.
-Starci mi se sele, a ja ne želim s njima pa su Embryjevi roditelji dopustili da boravim kod njih dok je njegova sestra na koledžu. Naravno, pod uvjetom da nas dvoje nikada nismo u istoj prostoriji istovremeno.- Rekla je s dozom cinizma. Zbilja, sad mi je doprlo do mozga. Lucyni su se stvarno selili, a ona je mjesecima cviljela kako ne želi ići. Ponudila bih joj smještaj kod sebe ali jednostavno nije bilo mjesta. Naš je razgovor prekinuo zvuk hodanja.
-Izvoli.- Rekao je Embry i pružio mi ključeve. Nagnuo se nad kauč kako bi poljubio Lucy.
-Nije li uvjet bio da ne smijete biti u istoj sobi u isto vrijeme?- Upitala sam osmjehnuvši se. Oboje su me pogledali.
-Ti zbilja danas hoćeš jesti snijeg.- Rekao je Embry u šali. Ustala sam i krenula prema vratima. Embry me ispratio.
-I to je to? Zbilja me nećeš zakopati u snijeg i pozvati Quila i Jacoba?- Upitala sam u nevjerici. Embry se nasmijao.
-Ne, ja sam to prerastao…- Počeo je. Osmjeh mu je zamijenio vragolasti smiješak. Čekala sam da završi rečenicu. Odjednom, doletjela mi je gruda ravno u vrat.
-…Ali njih dvoje očito nisu.- Završio se umirući od smijeha. Vrisnula sam i okrenula se u suprotnom smjeru. Njih dvojica trčali su prema meni. Prije nego što sam se snašla, bacili su me u snijeg, dok sam ja vrištala kao luđakinja.
-Tko to ne voli snijeg?- Upitao je Jacob cerekajući se. Otimala sam se, pa sam nekako uspjela zalijepiti mu dio snijega u facu. Na moje iznenađenje, snijeg se ubrzo otopio. Ne znam zašto, no bilo mi je čak zabavno. Možda zato što sam bila blizu Jacoba…
-Dobro, dobro, predajem se!- Vrisnula sam. Istri tren su stali. Tek sam tada ugledala Lucy kako stoji na vratima, naslonjena na Embryja, i crkava od smijeha.
-Jeee, opet smo pobijedili!- Viknula su obojica istovremeno i pljesnuli se rukama. Nekako sam ustala, čisteći pritom snijeg iz kose i jakne. Traperice su mi bile potpuno mokre.
-Ti sumrak! MRZIM VAS!!! Vi ste takvi debili…- Počela sam vrištati.
-…Da vam bar ruke otpale i izrasle ponovo na guzici.- Prekinuo me Jacob završavajući moju misao. Točno tako. Ponavljala sam to svake godine. Iako sam se trudila da se ne nasmijem, nije mi uspjelo. Uskoro sam i ja prasnula u smijeh. Nažalost, dobro raspoloženje pokvario mi je snijeg u majici koji se počeo topiti.
-Daj, ja ću.- Ponudio se Jacob. Skinula sam jaknu, a on je istresao snijeg iz moje majice. Ruke su mu bile neopisivo tople, kao uvijek, makar je sada njima grabio snijeg bez rukavica.
-Dođi, možeš se osušiti kod mene.- Rekao je Embry. Krenula sam za njim, kao i Quil i Jacob. U kući je bilo neopisivo toplo, što dosada nisam shvatila. Položila sam jaknu na radijator, a Lucy me odvela u svoju sobu i dala mi suhu odjeću. Jedva sam čekala da onu hladnu i mokru skinem sa sebe. Vratila sam se natrag u dnevni boravak, dok je Lucy ostala u kupaonici kako bi se počešljala i našminkala. Dečki su gledali reprizu rukometne utakmice na televiziji pa sam im se pridružila. Sjela sam između Jacoba i Embryja.
-Stvarno mi je žao.- Rekao je Jacob pogledavši me u oči. Isti tren Švedska je dala gol.
-Pusti, navikla sam se.- Odvratila sam gledajući u njega. Nisam izdržala, pa sam već nakon nekoliko sekundi svrnula pogled natrag na utakmicu. Te njegove tople, crne oči bile su jednostavno slatke, pa nisam mogla podnijeti gledati u njih. Vrag te odnio, Bella! Uskoro su Nijemci dali tri gola za redom, što ih je izjednačilo. Dečki su poludjeli. Počeli su vrištati i psovati, govoreći pritom kako suci nemaju pojma i da bi ih sve trebalo zatvoriti. Voljela sam rukomet, ali nije bi bilo stalo da se živciram. Ionako naši nisu ni Šveđani ni Nijemci. Lucy nam se uskoro pridružila. Svi su se očito dobro zabavljali. Ostala sam do kraja utakmice. Rezultat je bio 25:27 za Švedsku, pa su na kraju dečki ipak došli na svoje. Uzela sam jaknu s radijatora i obukla je. I Quil i Jacob su ustali. Planirali su otići kući.
-Otpratiti ćemo te.- Rekao je Quil. Jacob se složio s njim. Pristala sam. Pozdravili smo se s Lucy i Embryjem i izašli van, natrag na snijeg. Dečki su se ovog puta suzdržali, pa su samo gađali jedan drugog. Stigli smo do moje kuće.
-Idi ti, ja ću doći za tobom.- Rekao je Jacob Quilu i stao do mene. Quil je produžio niz ulicu mahnuvši mi.
-Slušaj… Mislio sam te pitati… Jesi li slobodna u petak navečer?- Upitao je Jacob zastajkujući. Zbunjeno sam ga pogledala.
-Ti to mene zoveš van?- Upitala sam.
-Pa da, mislim ako želiš…- Nastavio je sada malo hrabrije. Duboko sam udahnula.
-Jacobe, znam da ti se sviđa Bella…- Počela sam. Izraz lica postao mu je ljutit.
-Ne sviđa mi se. Sviđaš mi se ti. Ona je ionako s onim glupim Cullenom.- Odbrusio je stisnuvši šake. Takva me reakcija nije iznenadila. Ljubomora, očito.
-Pa, hoćeš izaći sa mnom? Na spoj?- Upitao je ponovo široko se osmjehnuvši. Pogledala sam ga. Htjela sam to, očajnički. Ali isto tako bila sam sigurna da je on i dalje zagrijan za Bellu. Što da učinim? Ne izađem li, možda mogu propustiti nešto fenomenalno, a opet… Možda shvati da voli Bellu i povrijedi me, što bi opasno ugrozilo naše prijateljstvo i s moje i s njegove strane. Smješkao se čekajući moj odgovor. Razmislila sam i odlučila. Znala sam što ću mu reći…

TO BE CONTINUED

***(P.S., Čitaj ako baš moraš)***

Evo, nadam se da vam se postek sviđa. Meni bash i nije nešto, ubačen je, onak, bezveze. Znam da još nisam ubacila cukodlake XD i krvopije, ali to će sve biti od četvrtog posta pa nadalje. Također, vi koji ste primljeni u likove prvi ćete se puta pojaviti u tome postu jer ih već imam nekoliko unaprijed napisanih.

A sad jedna sitnica nevezana uz moj blog, a vezana uz posvetu HJCH:
LJUDI, NEĆETE VJEROVATI KAD VAM KAŽEM!
Objavili su mi priču u OK!-u!
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
AAAAAAAAAAAAAAAAAAA!
(Moram se malo hvalit, nemojte mi zamjerat)
Pa eto, ako se nekome da nek kupi i prouči ono: ,,Najljepše priče iz teen života''
Heh, kak sam glupa…
Sad ćete znati di živim i kak se zovem…
ccc…
Nemojte se iznenadit, ime mi je GLUPO na kvadrat.
Al eto, život nije fer XD
Sve vas ljubim i grlim!

Voli vas vaša

Rain-Twilight Lady


Post je objavljen 27.01.2009. u 19:34 sati.