U nedjelju su na Klaki opet vrijedno uređivali svlačionice tate Galić, Horvat, Kirin, Šahdanović i Krajina. Pratite li ovim putem zbivanja na Klaki sigurno ste uočili da se, unatoč stalnim pozivima i najavama akcija te usprkos zimskim vremenskim uvjetima, na Klaki iz tjedna u tjedan okupljaju gotovo isti požrtvovni entuzijasti. Konstantno prisutni su majstor Lopar, Maloča i tata Galić, a varijabilni dio ekipe čine tate iz 98., 99., 00. i 01. godišta.
Što ovih 15-tak obiteljskih ljudi tjera da svaki vikend na Klaki potroše po nekoliko sati svog dragocijenog slobodnog vremena? Radi čega, osim novčanog priloga, u ovoj isključivo dobrovoljnoj akciji učestvuju i svojim volonterskim radom? Bez puno razmišljala: žele biti korisni. Vjerujem da je upravo to sukus motiva kojih sigurno imaju na pretek: svojim angažmanom u prvom redu pomažu svome djetetu, zatim klubu koji su iz ovih ili onih razloga odabrali za svoje dijete, svjesni su zanemarivanja i čak ignoriranja problema od strane odgovornih, ne žele u nedogled čekati da netko drugi nešto učini (jer možda ne dočekaju), odgovorni su članovi društva te preuzimaju inicijativu i riječi pretvaraju u dijela. Za svoj rad ne traže nikakvu naknadu tek poštovanje i zahvalnost. Kapa dolje!
Nasuprot njima stoji čitava vojska onih koji iz sasvim drugog kuta percipiraju ovu problematiku i prkose matematičkom izračunu koji kaže da je vjerojatnost da od 250 ljudi uvijek istih 5 učestvuje u nekom događaju samo 2%. Nažalost u našem slučaju radi se o puno većem postotku vjerojatnosti, a takav pristup ne vodi klub u bolju već u vrlo neizvjesnu budućnost.
Post je objavljen 27.01.2009. u 19:14 sati.