Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/tarantulavk

Marketing

glazba je izmisljena kako bi svjedocila o ljudskoj usamljenosti

evo ga na...sad je bila tu...ali nije imala zivaca
cekati jos malo...jos samo sekundu...otisla je....
uvijek to radi....dode...gusi me...
isprica mi toliko toga sto ja kasnije zelim prenjeti
vama, jer tesko je drzati to sve u sebi...i kada se
dogovorimo da ce mi doci diktirati misli....nje
nema...jednostavno ode...kao da ne zeli da se
te zbrkane lude misli zamrznu na "papiru"...
moze li se uopce misao prenjeti na
papir? naravno da moze...ali ona prava..izvorna
misao...sa svim onim bojama...sa svim onim
popratnim zvucima sto ih proizvode olovne
kapi kise na bezlicnim prozorima...to jednostavno
mora ostati duboko u nama...sakriveno od tudih
prezira...sacuvano u svom originalu negdje
duboko u nasoj mracnoj podsvjesti...nikada nam
vise te misli nece zalutati u srca...to sto nas dira
kada ih se sjetimo samo su ostaci...mrvice
sa stola upale u pore nasih puknutih srca i ne mogu
se izvaditi.......svi smo mi duboko u sebi mazohisti..
..kako drugacije objasniti cinjenicu da uvijek iznova
dopustamo ljudima da nas povrijede? odakle se
javlja ta potreba....cisti mazohizam....nije to
zavaravanje da ce ovaj put biti drugacije..
davno je isparila ta nada....i eto..unatoc spoznaji da
cemo opet patiti sklupcani u prasnjavom kutu svojih
strahova...mi se nekako opet dizemo i izlazimo na
svjetlo...dopustamo biti videni...zasljepi nas prva zraka
sto probije tamu ociju...i mi tako sljepi tumaramo
ulicama laznog sjaja i hvatamo se za prvu
blatnjavu ruku koja nam se pruzi...


dame i gospodo...jedan i jedini..neponovljivi....dobrisa cesaric


KRIK
Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al' dođe noć, i razlije se -
I najedanput kriknem stihom.

Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
Da uokolo traži jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Međ braću neznanu, daleku.

I krik moj luta, luta, luta,
A kada srodno srce prene,
Da l' ono sluti da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?


SAKRIVENI BOL
Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Radije ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.


Post je objavljen 27.01.2009. u 14:29 sati.