ili po književno: slijepa ulica.
kako vam drago.(to po šekspiru)
razmišljam.
imam problem.
i nekoliko mogućih rješenja,
od kojih mi se ni jedno ne sviđa.
situacija je takva da se moj izbor svodi na ovo:
-mogu nekoga ubiti.
-mogu sebe ubiti.
-mogu ništa ne učiniti i čekati da me ova
situacija sama po sebi ubije i dokusuri.
-mogu odseliti.
-mogu početi urlati i vikati, svađati se
dok ljudi ne zaključe da sam poludila.
iako to već i sad jesam, ali tihe luđake nitko
ne primjećuje.
ono što sam do sada pokušala je:
-iznijeti svoj problem onima koji su uzročnici svega.
nadajući se da će shvatiti i kao dobri i kulturni ljudi
samo malo korigirati svoje postupke, a to bi sve riješilo.
nije se tako desilo.
nakon dugog perioda šutnje i trpljenja te
situacije, danas imam i fizičke i psihičke probleme.
nisam nikada bila bolesna.
danas se kljukam tabletama za tlak,
srčanu aritmiju, tabletama za živce i
antidepresivima.
i želim se ubiti.
dosta mi je svega.
nema zakona koji može ljude natjerati da
pokažu malo ljudskosti prema svojoj okolini.
od toga je daleko snažnija sila egoizma, sebičnosti,
ona sila u čovjeku koja čini da nam je važno da je nama
dobro, a svi ostali nek se nose u pm.
ništa nije važnije od toga da mi IMAMO PRAVO
biti takvi takvi jesmo, činiti sve što činimo...
pri tom drugi nisu važni.
užasno sam umorna.
smrt mi izgleda kao spas.
je li cijela kutija heleksa dovoljna za vječni san?
san je sve što mi treba....
da bi drugi imali pravo biti kakvi jesu...
Post je objavljen 27.01.2009. u 09:41 sati.