Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hasu

Marketing

27. Kotač koji se kreće iz sebe samog

Isus i Nietzscheov Zaratusra u mnogo čemu su oprečni, ali u jednom se slažu. Slažu se oko odredbe mjere ljudskosti. Ta mjera za obojicu je dijete.
Isus kaže:

«Zaista kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjeg kao dijete, ne u nj neće unići.»
.

Za Zarathustru dijete je „nevinost i zaborav, stalno otpočinjanje, igra, kotač, koji se iz samog sebe okreće, prvi pokret, sveto kazivanje Da. Zato on postavlja ozbiljno pitanje svakome tko se usuđuje roditi i kroz život voditi dijete. Kao da pita: Znaš li ti čovječe, znaš li ti ženo što uopće hoćeš? Možeš li ti to? Pitanje glasi:

Jesi li ti neka nova snaga i neko novo pravo? Prvi pokret? Kotač koji se okreće iz sebe sama? Možeš li prisiliti zvijezde da se oko tebe okreću?

Rečeno riječima Svetoga Pavla to glasi: Jesi li ti odgajatelju u Duhu slobodan. Možeš li odgajati za slobodu.

Djeca hoće biti ono što u njima otkriva Nietzsche, hoće biti kotač koji se kreće iz sebe samog. Nismo li sami taj kotač ne možemo im pomoći. Ne pomognemo li im svojim duhovnim stavom da ovladaju kotačem koji se u njima kreće, okrenut će se protiv njih i bacat će ih iz krajnosti u krajnost sve dok ih ne uništi. Gledamo to samouništavanje i često mislimo da je jedini izlaz u tome da im zabranimo ono što trebaju biti. No, etika dopuštanja i zabrane ne oživljuje, već ubija.

Pokažimo to na jednom primjeru iz Evanđelja. Nakon preobrazbe na Gori, Isus silazi sa trojicom svojih učenika koji su još pod jakim dojmom onog što su doživjeli Mk 9,14-29. Vidjeli su svog učitelja u slavi, onakvog kakav on zaista jest. Silazeći, primijetili su veliku gužvu i silnu galamu. Učenici koji se nisu popeli na goru, već su ostali u podnožju, pokušavali su pomoći jednom mladiću kojeg je zloduh bacao po zemlji, a on bi skakao čas u vatru, čas u vodu, dakle, iz krajnosti u krajnost i nije mogao razgovijetno govoriti. Služili su se metodama kojima se i Isus služio, radili su i govorili ono što su vidjeli i čuli da on govori i radi, ali uzalud.
Nesretnom dječaku koji je, ničeovski rečeno, izgubio moć upravljanja kotačem koji se sam od sebe u njemu kretao, nisu mogli pomoći ni ona trojica prosvijetljenih koji su zajedno sa Isusom upravo sišli. Oni su produhovljeni, ali još nemaju mudrosti, za učiteljstvo potrebno znanje, vrlinu i vještinu. Njihova volja i njihovi nagoni još nisu usklađeni tako da mogu među mlade ljude unositi mir, buditi povjerenje i pomoći im da progovore. Oni još nisu u Duhu slobodni. Mladima govore tako da moraliziraju. Etika im je izvedena iz duhovnosti, a kao takva ne može izaći iz začaranog kruga, ovo trebaš, ovo ne smiješ.

U odgoju i obrazovanju nije dovoljno posjedovati vještine, pa makar to bile provjerene sofisticirane tehnike. One moraju biti prožete duhom. Rilke u jednoj pjesmi iz 1924 godine, koju je Hans Gadamer stavio na početak knjige Istina i metoda, to razlikovanje pukih vještina i onih duhom prožetih izrekao je ovim stihovima:

„Dok hvataš ono samonabačeno, sve je
Vještina i lak čar;
Tek kad odjednom hvatač postaneš lopte
Koju je jedna vječna suigračica
Tebi dobacila, tvom središtu
U točno smognutom zanosu, u jednom od onih lukova
Iz mosta velikog koji gradi Bog:
Tek onda je hvatanje umijeće sposobnost, -
Ne tvoja, već svijeta.“



Post je objavljen 26.01.2009. u 21:45 sati.