Vrijeme je relativan pojam. Barem tako mislim. Ponekad neke stvari prebrzo prođu, a ponekad neke nikako,kao da žele biti još tu. Trenutno dani mi se brzo izmjenjuju, sve leti i ponekad ne stignem učiniti sve ono što zamislim. Dok nekad naiđem na dane kada ni sama ne znam što da učinim. I onda tražim sama sebe. Tražim nešto što sam s vremenom možda izgubila ili pak nešto što bi željela da bude. Ponekad se sjetim djetinjstva,lijepih dana u kojima smo uživali kao klinci i nismo ni znali što nam godine nose. A ono, godine samo lete. Ne mogu ni zamisliti da već imam 17. Nekako mi se to čini puno. Pa kao da sam još jučer bila dijete.
Sjećam se prvog dana srednje., kao da to bilo jučer. Sve je bilo tako novo, puno novih lica, nova sredina i svega dvije osobe koje sam poznavala. Ali ne onako baš dobro. Malo po malo postajali smo prijatelji, a evo sad već treću godinu idemo zajedno u razred. Od potpunih neznanaca postali smo prijatelji. Svi smo si dobri a ipak postoji par osoba koje iskaču iz tog konteksta. No ipak smo nekakva cjelina zvana razred i ne znamo kako će biti kad se jednog dana rastanemo. Neke vjerojatno ,kad sve ovo završi, neću nikada ni vidjeti, možda nekoga neću prepoznat a možda ću s nekim biti toliko dobra da ćemo ostati prijatelji zauvijek.
Trenutno se nalazim u nekoj fazi u kojoj tražim doslovce sama sebe. Često mislim o prošlosti i danima kada sam bila sretna. Nije da i sada nisam ali nekako drugačije. Nisam vesela kao što sam bila , ne pričam previše kao nekad, a i često mijenjam raspoloženja. Ponekad razmišljam o stvarima koje su neostvarive. Jednostavno, tražim se između nekoliko redaka slova.
Nešto me u ovom trenutku veže za čakavštinu i domaću glazbu(Koktelsi!). To me trenutno ispunjava.No i sama znam da je to samo jedna prolazna faza i da će jednog dana sve biti ljepše i bolje. Nadam se.
Post je objavljen 26.01.2009. u 20:35 sati.