Pjesma koja na neki način opisuje moj život.
Sjedim u kutu sjena sama,
nitko oko mene samo ja i Tama!
Problem postaje još i veći,
kad oko mene viču "nešta reci"!!!
Ja onakva iznenađena, otuđena
ništa ne primjećujem jer sam zamišljena!
U svm malom kutku ostavljena
u svom svjetu zaboravljena.
" Problemi me zarobili,
sudbinu označili.
Jedino što reći mogu,
je da se zahvaljujem bogu! "
Sa grižnjama koja čine nebo i more,
onda pomislim da je moglo biti i gore.
Sve što u ovom životu činim
daleko je od onoga što stvarno osjetim!
Dal' me to čini lažljivim???
Post je objavljen 26.01.2009. u 16:37 sati.