Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/cordelia

Marketing

Spavala sam zimski san, pa produžila i na ostala godišnja doba

Image Hosted by ImageShack.us


Evo ljudi moji odlučila sam napisati nešto za ovaj moj zapušteni blog. Ovo vrijeme dok me nije bilo, ne samo da nisam pisala, nego se nisam na njemu ni pojavljivala, sve od straha da ću pronaći komentare nekih dragih ljudi koji me pozivaju na ponovno pisanje (dovoljno mi je bilo Borgmanovo zvocanje). Ako su neki od vas, zbog zadnjeg posta, pomislili da je u mene ušao duh Josipa Broza, pa sam zauzeta održavanjem partijskih sastanaka, ipak su pogriješili. Uostalom, takva boljka nije ništa što jedan sposoban istjerivač vraga ne bi mogao riješiti. Na žalost, radi se o mom starom pratitelju ulceroznom kolitisu. Još me jednom podsjetio što čovjek gubi s izgubljenim zdravljem i uvalio me u depresiju. Nije meni moja bolest ništa novo, ali svaki put kad se stvari zakompliciraju izgubim mali djelić svog života, koji više ne mogu vratiti, pa me onda tuga povelika opali po glavi, a ja upadnem u mod za preživljavanje u kojem sve resurse upotrijebim za spašavanje svog tjelesnog i duševnog zdravlja i ne ostane me previše za ikog drugog (Borgmanu preostaje da sastruže ostatke- samo emotivne, ne one s asfalta). No, lagano izlazim iz tog moda pa iako vam u ovom postu još malo kukam, dajem časnu….ne,ne pionirsku…riječ da ću ubuduće samosažaljenje svesti na najmanju moguću mjeru do potpunog nestanka.
Stvarno niste propustili previše novosti u mom životu. Kako uglavnom nisam mogla izlaziti najviše sam radila nakit (jedino dobro što je izašlo iz mog prisilnog zatvora je nekoliko novih komada, stavit ću ih ovih dana u galeriju sa strane), čitala i mnogo sati provela gledajući reprizni program HRT-a. Tako sam np. preksinoć gledala Umri muški 3 iako je Bruce Willis na našoj dalekovidnici umirao puno više od tri puta.
Središnji događaj ovog podužeg perioda u kojem sam nestala s bloga, bio je put u Zagreb. Ne lijepim povodom, jer me tamo čekala kolonoskopija (za one koji ne znaju kakav je to pregled, vjerujte mi ne želite znati i želim vam da nikad ne saznate), koja nije imala dobre rezultate i velikim je dijelom kriva za moje stanje. Jedino dobro bilo je što sam vidjela moje prijatelje G., M i L. Žalosno je što ih zadnjih godina vidim jedino kad dolazim na preglede. Srećom pa nisam pas. Inače bi po logici pavlovljevog efekta, svaki put kad ih vidim hodala s guzom uza zid, onako za svaki slučaj.
I na kraju, da ne bi sve u postu bilo blues ima i jedna baš sretna novost. Već dva mjeseca sam teta jednom malom štrumfu. Moja D. rodila je pišonju. Mali se vrag uvlači pod kožu poput svraba, a sve nas vrti oko svojih bucmastih prstića upravo majstorski. Ne usudim se ni pomisliti što će nam raditi kad malo poodraste.

Image Hosted by ImageShack.us


Post je objavljen 26.01.2009. u 14:05 sati.