Ima nekoliko godina nadjoh se zemaljski gledano egzistencijalno pred zidom. Od drugih je zavisila egzistencija mene i moje obitelji ono biti ili ne biti. Nicijom krivnjom, jednostavno se tako sve poslozilo. Najgori su bili napadi panike i bespomocnosti a u mislima se kao na filmu odvijali najcrnji scenariji. Pozitivan ishod tog gordijskog cvora ni u snu mi nije bio moguc. Na dan vazne odluke o mojoj sudbini nisam izdrzao vise u moja cetiri zida, rekoh zeni da idem malo prosetati ona mi rece: uredu ja cu za svaki slucaj biti tu radi telefona. Bio sam protrnuo i nisam nista osjecao oko mene je bilo sve sivo prljavi nogostupi odurni ducani smrad ispusnih plinova, smece i zgazeni opusci cigareta. U tom sivilu vidim vrhove mojih cipela koje nisu bile isto nekako kao obicno ciste, kako promicu a svaki korak mi je zadavao neki cudan bol kroz citavo tijelo. Osjecao sam se tako jadno kao zahrdjala stara karoserija. U grudima me nesto peklo kao da me przi konstantno raspuhana cigareta. Svako nekoliko trenutaka duboki uzdisaj. Dosta daleko stigoh tako setajuci bez ikakva cilja i smisla i skrenuh desno na jedan siroki bulevar tamo je bio siri nogostup pa sam nastavio dalje slusajuci samo moje korake koji su nekako cudno odzvanjali u potpunom sivilu. Zavapih "Boze moj pomozi mi" opet uzdah "Sveta Marijo pomozi mi". Odjednom su navrle suze na oci, sjedoh na prvu klupu i tako sam se isplakao iako nikoga nije briga u jednom velegradu za bilo cije boli ali eto kao zaklonio sam se. Sa suzama je otisao i jedan dio nakupljene tuge. Osjetih malo olaksanje ustadoh i nastavih dalje u sivilu istim pravcem. Osjetih pored jedne zgrade jak bljesak koji privuce moju paznju, idem blize i nadjoh Krunicu (ocenase) lijepe staklene. Poljubim Krizic i medaljicu Svete Majke i osjetih tako odjednom nagon velike radosti. Gledam oko sebe svijet prolazi smije se i zamori, sunce lijepo podasjalo. Ali instiktivno hocu da sebe onako primirim "polako tvoji problemi jos nisu rjeseni", to mi nije islo za rukom. Bio sam pun milosti Duha Svetoga i ta divota me nije napustala. Sjetih se da sam daleko otisao i okrenuo sam prema doma nekako sa sigurnim osjecajem pozitivnog ishoda. Idem doma sta god bude zagrliti cu obitelj i ziviti u ljubavi, a Bog ce se pobrinuti za ostalo. Vracao sam se istim putem nazad, grad je izgledao preporodjeno lijepo, latice tulipana sirom otvorene na lijepo uredjenim parkovima i drugo cvijece sretne i vesele osobe sto su prolazile pored mene, moji koraci postadose lagani i graciozni u sebi osjetih harmoniju Duse i tijela, mogao bi svakoga zagrliti nekako kao da su mi rodjena braca i sestre. Tamo se muci jedna zena sa invalidskim kolicima pritrcao sam i pomogao joj. Stizem pred zgradu u kojoj stanujem i pozvonim, moja zena otvara vrata i trci meni u susret i radosno vice "dobra vijest Gospa je uslisala moju molitvu"! Sve se resilo pozitivno! Tu se zagrlimo i ja joj pokazem krunicu oko moga vrata sto sam putem nasao! Radost nije prestajala a na tu krunicu molimo svaki dan.
Post je objavljen 25.01.2009. u 15:16 sati.