P R I Č A
Obilazeći Lijepom našom, u jednom ličkom središtu svratim u jedan kafić da se uz piće malo odmorim.
Nisam ni sjeo a priđe mi jedan domaći gost i reče: "Vi niste odavde." Ja mu to potvrdim, a on nastavi: "Vi ne znate našu priču, ako želite, ja ću vam je ispričati." I on poče svoju priču.
Ovdje blizu živi sama jedna sredovječna žena, u kućici s malim dvorištem i vrtom iza kuće. U dvorištu još ima bunar, kokošinjac s par kokoši i pijetlom, štalicu i u njoj kravu Rumicu. Ništa neobično, takvih domaćinstava u našem mjestu ima još, ali je odnos između krave Rumice i njene gazdarice poseban, pa vam zato pričam ovu priču.
Gazdarica bi svako jutro pomuzla svoju Rumicu, odvezala od jasala, otvorila vrata štale i dvorišta, a Rumica bi sama izišla na ulicu i uputila se cestom na općinski pašnjak, gdje bi s ostalim kravama pasući travu, koje nije bilo u izobilju, provela cijeli dan. No ova priča ne bi bila zanimljiva da krava Rumica, u odnosu na ostale krave u mjestu, nije u posebnom položaju, što opravdava nastavak ove priče.
Krava Rumica svaki dan kad ide na pašu ili s paše - prolazi kraj jedne livadice. Livadica je blago nagnuta prema cesti, ograđena je ogradom od živice, s ceste ima ulazna vrata zatvorena žiokama. Kad Rumica ugleda tu livadu dođu joj sline na usta. "Bože moj, lijepe li livade, puna je sočne trave, gore pri vrhu ima razgranato drvo, a dolje kraj ceste malo zelenije trave, valjda je tu mali izvor vode", misli si Rumica. "Kako bi ja ovdje uživala! Brzo bih se napasla sočne i ukusne trave, pa bih kad sunce upeče, otišla gore i lagano preživajući, odmarala se u hladu, čini mi se, hrasta, a kad ožednim sišla bih dolje i napila se izvor-vode. Ni putem ne bih se umarala kao sada kad idem na općinski pašnjak koji je udaljen od moje štalice oko petsto metara, a do ove livadice nema ni stotinu."
Prigodom jedne večernje mužnje Rumica gazdarici iznese želju kako bi rado prešla s općinskog pašnjaka na ispašu na livadicu, ali zna da to ne smije učiniti na silu, već mora naći gazdu livadice i s njim ugovoriti njeno korištenje. Ne zna kako saznati tko je vlasnik te livadice, jer na livadici nikad nikoga nije vidjela da bi ga za nj pitala. Gazdarica joj odgovori da je njene želje shvatila, da će noćas o njima razmisliti i prilikom jutarnje mužnje iznijeti joj svoje mišljenje.
Gazdarica je tijekom noći razmotrila sve dobre i loše strane Rumičinih želja i za jutarnje mužnje rekla Rumici: "Podržavam tvoje želje i učinit ću sve što mogu, da ih ostvariš. Što se tiče gazde, to nije teško saznati tko je, kao i njegovu adresu. Trebaš otići u katastar, objasniti im za koju parcelu tražiš vlasnika i oni će u svojim knjigama pronaći posjednika te parcele. Pismeno će ti priopćiti njegovo ime, prezime i adresu, pa ga na temelju tih podataka možeš potražiti. Katastar je malo ispred crkve kad ideš odavde, počinju raditi od 8 sati, a ti budi tamo oko 9 pa nećeš na red dugo čekati." Poslije mužnje Rumica umjesto na općinski pašnjak krenu u katastar i stiže tamo kako joj je gazdarica savjetovala. Uđe unutra i odmah je bila na redu.
Službenica koja je bila za pultom iznenadi se kad ugleda Rumicu, ali to nije pokazala. Rumica je lijepo pozdravi i iznese joj svoje želje i uslugu koju od nje traži. Službenica nekamo ode i vrati se s nekim knjigama i velikim papirom. To sve stavi na pult pred sebe i Rumice. Gledala je u veliki papir i prstom nešto pokazivala pa Rumici reče:
"Ja ovdje na planu ne mogu odrediti o kojoj se čestici radi, jer na mjestu što ste ga opisali imaju tri jednake parcele. Mogu Vam dati pogrešne podatke, pa ćete s krivim posjednikom, za krivu parcelu ugovarati njeno korištenje. Ja sam poslije 15 sati slobodna pa Vam mogu s planom izaći na lice mjesta i utvrditi točnu parcelu koja Vas zanima i za nju vam dati tražene podatke. Moj izlazak na teren u slobodno vrijeme stoji 200 kn, a taksa na izvadak iz posjedovnog lista 50 kn, ukupno 250 kn. Ako se slažete s mojim prijedlogom možemo se oko 17 sati naći kod Vaše livadice, a ujutro možete dobiti izvadak iz posjedovnog lista i potražiti gazdu livadice." Rumica prihvati prijedlog i obeća da će ujutro kad dođe po izvadak donijeti 250 kn, za izlazak i taksu.
Poslije podne Rumica ode ranije s paše potražiti mjesnoga gazdu za kojeg je čula da ima mnogo novaca pa posuđuje onima kojima novci trebaju. Nađe ga i iznese mu svoje želje. On joj obeća pomoć, pod uvjetom da će, ako ona prestane plaćati ugovorene rate, livadica biti njegova, a otplaćene rate neće joj vratiti. Rumica mu ništa ne odgovori i pođe prema livadici.
Oko 17 sati Rumica dođe pred livadicu i vidi kako prema njoj ide ona gospođa iz katastra i nosi veliku torbu. Dođe do Rumice, s njom se pozdravi, a Rumica joj pokaza livadicu koja je zanima.
Gospođa iz torbe izvadi kopiju katastarskog plana za to područje, pogleda okolne parcele i zaključi da je od one 3 jednake parcele, srednja ona koja Rumicu zanima, to zapiše, stvari stavi u torbu i reče Rumici: "Ovdje smo gotovi, ujutro dođi po izvadak kako smo se dogovorile." Pozdravi se s njom i istim putem krenu natrag.
Ujutro, kako je dogovoreno, Rumica svrati u katastar platiti dug, primi izvadak i sva sretna krenu na ispašu. Cijeli dan je razmišljala o susretu s gazdom te, već svoje, livadice. "Ako je gazda dâ u zakup, pristat ću na zakup, a ako je odluči prodati, što bih voljela, kupit ću je, a novac ću posuditi kod mjesnog gazde, pod uvjetima koje je odredio. Računam da ću napasajući se na livadici biti sitija i odmornija, pa ću umjesto sadašnje 4 litre davati i 10 litara mlijeka dnevno. Gazdarici će ostati njene 4 litre, a sa 6 litara plaćat ću zakup ili dug mjesnom gazdi. Jedva čekam večer da se sretnem s gazdom moje livadice. Nadam se da ću se večeras nagoditi s gazdom i već sutra pâsti na svojoj livadici. Danas ću malo brže pâsti pa kad se dovoljno napasem idem potražiti gazdu svoje livadice."
Prije uobičajenog vremena Rumica s pašnjaka krenu tražiti gazdu svoje livadice. Držala je papir što ga je dobila u katastru. Prema njemu, gazda je stanovao nekoliko kuća dalje od njene štalice. Malo ubrza korak i brzo se nađe pred kućom u ulici i kod broja kako je stajalo u izvodu iz katastra. Razočarana shvati da tu nema nikoga tko bi joj mogao dati neke podatke o traženom gazdi. Put od ulaznih vrata do kuće zarastao je u travu a na zapuštenoj se kući vidi da tu već duže vremena nitko ne stanuje. Tužna i nesretna, sa suzom u oku, malo je pred kućom stajala, pa krenu natrag u svoju štalicu.
Kad je gazdarica ušla u štalu na večernju mužnju i ugledala kako Rumica, tužna i nesretna, sa suzom u oku, gleda u prazne jasle, nježnim glasom joj se obrati: "Rumice, što ti je?" Rumica joj srdito odgovori: "Nisam znala da Uprava pljačka vlastiti narod. Tebe sam poslušala i pomoć zatražila u katastru. Izgubila sam više od pet sati vremena, dva puta bila u katastru, jedan put na terenu, jedan put na razgovoru s gazdom koji ima novaca, od kojeg sam posudila 250 kn, danas tražeći gazdu livadice i dala u gotovu 250 kn. A što sam dobila? Praznu kuću u kojoj nema gazde, ni nekoga tko bi mi rekao gdje je. Zar to nije isto kao da ti nekom prodaš mlijeko, a umjesto mlijeka uliješ mu vodu iz svog bunara?"
Gazdarica joj odgovori: "Nije za to kriva Uprava, već mi. Prema postojećim propisima, posjednik mora svaku promjenu na svom posjedu u roku tri mjeseca prijaviti nadležnom uredu za katastar, koji će je tijekom godine provesti kroz operat, a ako je potreban izlazak na teren, uvrstiti u raspored izlazaka za iduću godinu. Znam da je tako bilo nekada, a valjda je i danas. Ipak, nije sve propalo. U mjestu postoji odvjetnik. On puno znade i pomaže onima kojima je pomoć potrebna. Mogla bi otići do njega i zamoliti ga da ti on potraži gazdu livadice. Ponesi mu papir koji si dobila od katastra. Odvjetnik je blizu katastra. Lako ćeš ga naći a u kancelariji je poslije podne."
Rumica, ujutro kad je pošla na pašu, ponijela je i izvadak iz katastra, pa ako odluči otići odvjetniku neka je izvadak kod nje. Negdje poslije podne Rumica ipak odluči otići odvjetniku. Kad je došla k njemu ispričala mu je svoje želje i pomoć koju od njega očekuje te mu predala izvod iz katastra. "Ako sam te dobro razumio", reče joj odvjetnik, "ti tražiš izgubljenog vlasnika. Znaš li ti da je lakše naći izgubljenu iglu u stogu sijena nego izgubljenog vlasnika nepokretne imovine? Ja imam toliko posla da ne znam gdje mi je glava. Svaki dan se dešavaju krađe, uvrede, svađe i razbojstva i svi traže pomoć od mene, ili da tužim ili da branim. Ipak ću uzeti tvoj predmet jer mu je namjena plemenita."
Rumica smirena krenu od odvjetnika prema svojoj štalici, pomirena sa sudbinom da se do daljnjega mora napsati na općinskom pašnjaku. Odvjetnik je pak počeo obilaziti sve općinske urede koji imaju veze s građanima, nadajući se da će u njima pronaći neke podatke koji će ga dovesti do traženog posjednika. Dani, tjedni, pa i mjeseci su prolazili - a nikakvih rezultata nema. Gotovo će i godina dana, pa odluči prekinuti potragu i o tome obavijestiti Rumicu. No žao mu Rumice pa odluči još pokušati u župnom uredu potražiti potrebne podatke, znajući da oni imaju najstarije knjige rođenih u svojoj župi.
Sljedećega dana nije bilo puno stranaka, pa ranije zatvori ured i oko 19 sati uputi se u mjesni župni ured. Kad ga na vratima ugleda župnik, upita ga kao u šali: "Tko me je, gospodine odvjetniče, opet tužio?" "Nije nitko, gospodine župniče, ali imam jedan ozbiljan problem, pa bih ga uz Vašu pomoć pokušao riješiti. Ako me pustite unutra reći ću Vam o čemu je riječ." "Samo izvolite", reče župnik i pred odvjetnikom uđe u gostinjsku sobu, ponudi mu da sjedne a sam priđe vitrini. Upita gosta: "Rakiju ili vino?" Odvjetnik odgovori: "Sad sam iz ureda, još nisam bio na večeri pa će rakija dobro doći." Župnik iz vitrine izvadi servis s rakijom, natoči čašice, nazdrave si i popiju za uspješan razgovor. Odvjetnik iznese problem koji ga muči.
Župnik je pažljivo slušao odvjetnika, i kad ovaj završi svoje izlaganje, župnik uze čašicu i s ostatkom rakije nazdravi odvjetniku te ispije rakiju do kraja. To učini i odvjetnik. Župnik se malo zamisli pa će odvjetniku: "Mi u župnom uredu imamo knjigu rođenih od osnutka ove župe pa sve do danas, a to je preko stotinu godina. Sumnjam da će Vam podaci iz knjige rođenih išta pomoći. Komunističke vlasti su koncem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća prepisale naše matice i od tada ih redovito vode, pa ako ste bili u matičnom uredu i pregledali njihove matice i niste našli tražene podatke nećete ih naći ni u našim maticama."
Poslije toga župnik opet napuni čašice dobrom šljivovicom, ponovo nazdravi, malo otpije, pa nastavi: "Moj prethodni župnik, kojeg sam ja naslijedio a koji je ovdje tu dužnost vršio od 1938. pa do 1978. godine, pričao mi je da je koncem četrdesetih ili početkom pedesetih godina prošlog stoljeća došlo pismo jedne katoličke misije iz Australije, u kojem traže podatke za nekoliko naših župljana, navodeći njihova imena. U pismu još stoji da tamo ima naših ljudi, koji su iz straha svoje osobne podatke preveli na engleski jezik, tj. kao mjesto rođenja u pokrajini u kojoj se pretežno govori engleski jezik. Ja ću to pismo potražiti u našoj arhivi, pa kad ga nađem javit ću Vam da u njemu pogledate ima li traga koji bi Vas doveo do pozitivnog rezultata."
Odvjetnik mu zahvali na potpori te nastavi: "Spomenuli ste 1938. godinu. Priča se da su te godine bili izbori za Skupštinu Kraljevine Jugoslavije. Da je dr. Vlatko Maček, vođa HSS-a, premoćno pobijedio, tako da se govorilo da je na tim izborima dobio plebiscitarnu podršku ne samo hrvatskog nego i drugih naroda koji su sačinjavali Kraljevinu Jugoslaviju, za politiku koju je tada vodio HSS, a to je visoka autonomija hrvatskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji. Ta politika i pobjeda na izborima dovela je do pregovora vodstva HSS-a na čelu s dr. Mačekom i državnim vrhom Kraljevine Jugoslavije na čelu s regentom Pavlom. Na tim pregovorima postignut je sporazum o osnivanju Banovine Hrvatske sa svim prerogativima države, osim obrane, vanjskih poslova i valute. Odluke tih državnih resora bile su obvezne i za banovinu Hrvatsku. Teritorij banovine Hrvatske sačinjavale su pokrajine u kojima je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. Tim sporazumom formirana je vlada Cvetković – Maček u kojoj je, ako se dobro sjećam, Maček bio potpredsjednik vlade. U tijeku 1939. godine uspostavljena je banovina Hrvatska na čelu s banom Subašićem.
U rano proljeće 1941. godine kraljevska vlada Cvetković – Maček potpisala je ugovor o nenapadanju s Hitlerovom Njemačkom, zbog čega su 27. ožujka 1941. god. u Beogradu i Sarajevu izbile jake ulične demonstracije u kojima su izvikivane parole: "Bolje rat, nego pakt! Bolje grob, nego rob!" Te demonstracije su srušile vladu Cvetković - Maček, čime je u stvari izvršen državni udar. Neki povjesničari i politički analitičari zamjeraju dr. Vlatku Mačeku što nije, čim je službeno prestao biti član vlade Kraljevine Jugoslavije, banovinu Hrvatsku proglasio Državom Hrvatskom, zatražio od sila osovine, saveznika i ostalih suverenih država Europe i svijeta međunarodno priznanje i proglasio neutralnost. Tako bi možda spriječio krvavi bratoubilački rat na području Hrvatske, koji se kasnije dogodio.
To potvrđuje i jedna naša priča o trojici braće. Stariji je brat živio bećarski i ostao bez imovine pa mlad umro. Srednji je brat ostao u mjestu, izbjegavao redovnu vojsku i našao se u partizanima. Mlađi je brat stigao u ustaše. Poslije rata, srednji je brat, zbog srama što mu je mlađi brat bio u neprijateljskoj vojsci, rasprodao imovinu i napustio mjesto ter otišao u nepoznat kraj i više se u mjestu ne pojavljuje. Mlađi je brat stigao u Australiju, promijenio generalije iz straha od osvete vojske u kojoj je bio srednji brat. Stariji je brat uzurpirao imovinu mlađeg brata jer je bila slobodna, nitko je nije uživao, pa je prilikom nove katastarske izmjere ta imovina upisana na njega kao posjednika. To je moguće jer katastar vodi evidenciju posjeda bez obzira tko je njegov vlasnik, a zemljišna knjiga vlasništvo bez obzira u čijem je posjedu."
Odvjetnik zahvali župniku na tome satu novije hrvatske burne povijesti riječima: "Sada više znam, a to će mi dobro doći u mom poslu." Isprazne čašice i odvjetnik zadovoljan napusti župni ured. Župnik je u arhivi našao pismo, u njemu nije našao traga o traženom gazdi, pa je poslao svoje pismo na adresu katoličke misije koja je navedena u nađenom pismu. Nakon mjesec dana dobio je odgovor katoličke misije u kojem župnika obavještavaju da je jedan Europljanin sličnog imena i prezimena 1946.god. doselio u Australiju, ali se prilikom upisa u registar useljenika upisao kao Englez s engleskim imenom i prezimenom. Prije nekoliko godina je umro, ali su mu ostala dva sina, čije su adrese naveli u pismu. Čim je župnik dobio pismo odmah ga je odnio odvjetniku u ured. Odvjetnik je upravo imao stranku pa je s njom brzo završio razgovor ter se obratio župniku: "Kakvo dobro, velečasni?" Župnik mu odgovori: "Izgleda da je dobro", i pruži mu pristiglo pismo.
Odvjetnik uze pismo, pročita ga, pa izađe u predvorje među stranke i objavi im da više ne može primiti nikoga jer ured mora zatvoriti. Stranke su se malo bunile ali nisu promijenile odvjetnikovu odluku. Poslije pozdrava i župnik je napustio ured, a odvjetnik je sjeo za svoj pisaći stol i počeo sastavljati pismo mogućim nasljednicima vlasnika livadice. U pismu ih je zamolio da provjere je li njihov otac Hrvat, pa ako jest da mu pošalju punomoć da im kod hrvatskih vlasti isposluje dvojno državljanstvo, jer kao australski državljani ne mogu imati nepokretne imovine u Hrvatskoj i punomoć s potrebnim dokumentima za pokretanje ostavine iza pokojnog oca. Ujutro je koncept pisma predao tajnici i zamolio da ga prepiše i pošalje na adrese koje su se nalazile u danas primljenom pismu.
Nakon mjesec dana stiže iz Australije preporučeno pismo na odvjetničku kancelariju. U omotnici pisma bili su sljedeći dokumenti:
1) punomoć za pokretanje postupka za dobivanje dvojnog državljanstva s potrebnim dokumentima za obojicu braće,
2) punomoć za pokretanje ostavinske rasprave,
3) smrtovnica pokojnog oca,
4) popis nasljednika matičnog ureda iz Australije,
5) opširno pismo.
U pismu se objašnjava kako je otac stigao u Australiju i zašto se upisao kao Englez s engleskim imenom i prezimenom. Otac je bio mobiliziran u vojsku kraljevine Jugoslavije kad su je Nijemci napali 1941. i ubrzo zarobljen. U zarobljenički logor došle su ustaše i zarobljenike vrbovali u svoje redove, tvrdeći da su oni elitna hrvatska vojska s tada suvremenim naoružanjem, tenkovima, topovima, bornim kolima i ostalim samovoznim naoružanjem, motorima i kamionima. Borit će se samo na području NDH protiv unutarnjeg neprijatelja ako ga bude. Vjerujući da su dočekali svoju državu, ne znajući tko su ustaše i tko ih vodi, mnogi mladi ljudi su im povjerovali i priključili im se pa tako i naš otac.
Prilikom kapitulacije 1945. godine i naš otac s prijateljem se našao na Bleiburgu. Izdvojili su se iz grupe, sakrili u jednom šumarku i pričekali da se gužva smiri. Došli su u jedno selo i tu im je netko dao staru civilnu odjeću, pa su glumeći jedan slijepca a drugi vodiča stigli u Italiju u izbjeglički logor, a iz logora u Australiju. Mijenjali su identitet jer su u logoru čuli da su partizani predvođeni centralnim komitetom KPJ, na čelu s maršalom Josipom Brozom Titom, ustaše proglasili zločinačkom vojskom i kolektivno ih osudili na smrt, pa su se bojali za svoj život.
To nam je sve ispričao taj tatin prijatelj poslije 1990. godine. Otac o svom životu do Australije, nikad ništa nije pričao, kao da ga nije ni imao.
Odvjetnik je, čim je primio pismo, naručio kod jednog ovlaštenog geodeta elaborat za usklađenje zemljišno-knjižnog stanja sa stanjem u katastarskom operatu, podnio zahtjev za provođenje ostavine i pokrenuo postupak za dobivanje dvojnog državljanstva za oba brata. Suca koji provodi ostavinu, zamolio je da je zakaže bar mjesec dana unaprijed, kako bi braća imala vremena iz Australije doći na ostavinsku raspravu. Nedugo zatim, sudac je zakazao ostavinsku raspravu kako ga je odvjetnik zamolio, geodet je napravio naručeni elaborat i predao ga katastru na ovjeru, a postupak za dobivanje dvojnog državljanstva teče normalno i ima izgleda da se pozitivno riješi.
Došlo je vrijeme ostavinske rasprave. Braća su došla na ostavinsku raspravu, odvjetnik ih je ugostio. Na ostavinskoj raspravi sudac je nasljednike pitao prihvaćaju li nasljedstvo a oni su odgovorili da prihvaćaju; hoće li se žaliti na rješenje o nasljedstvu, oni su odgovorili da neće. Sudac je zaključio raspravu i nakon nekoliko minuta predao im pravomoćno rješenje o nasljeđivanju. Poslije rasprave braća su s odvjetnikom otišla u njegov ured, s njim dogovorili troškove postupka i to platili.
Također, zamolili su ga da napravi očitovanje kojim daju svoju livadicu na besplatno doživotno korištenje Rumici. Želja im je da sutra ujutro Rumicu uvedu u posjed i za uspomenu se s njom fotografiraju.
Što su dogovorili, to su ujutro i napravili. Pred livadicu su zajedno s odvjetnikom stigli prije Rumice. Otvorili su vrata livadice i kad je Rumica do njih došla primili je jedan za jedan, drugi za drugi rog i uveli na livadicu. Kad je Rumica ušla na livadicu pustili su je, a ona je sva sretna otrčala do drveta i natrag do izvora ter se vratila njima na isto mjesto gdje su je pustili. Braća su je opet uzela za rogove, a odvjetnik je to ovjekovječio snimkom.
Nakon toga braća su krenula u zračnu luku da uhvate let za Australiju, a odvjetnik u zemljišno-knjižni ured da preda rješenje o nasljedstvu i elaborat o usklađenju zemljišno-knjižnog stanja sa stanjem u katastarskom operatu na provedbu. Kad je odvjetnik ušao u prijamnu kancelariju, priđe mu šef zemljišno-knjižnog ureda, pruži mu ruku i reče: "Doktore, čestitam!" Odvjetnik se zbuni pa upita šefa: "Na čemu mi čestitate?" "Na uspješnom završetku predmeta koji vodite više od godinu dana. Vi ste uspješnim rješenjem ovog slučaja u malom opsegu izvršili reviziju zemljišne knjige i katastra!"
"Stanje u zemljišnoj knjizi ste uskladili sa stanjem u katastarskom operatu, a katastru ste pronašli izgubljenog posjednika, pa ste u oba slučaja njihove evidencije uskladili sa stanjem na terenu, a to je zadatak njihove revizije. Kad bi svi korisnici zemljišno-knjižnih i katastarskih usluga bili tako uporni kao Vaša Rumica, u dogledno vrijeme imali bi stanje u zemljišnoj knjizi i katastru koje odgovara stanju na terenu, pa država ne bi trošila novac poreznih obveznika da riješi problem neodgovornih vlasnika u njihovu korist. Možda želi ispraviti pogrešku bivše komunističke vlasti koja je zabranila promet nekretnina na nacionaliziranom području. Nacionalizirana su sva zemljišta za koja je postojalo urbanističko rješenje a to su atraktivna zemljišta u gradovima i naseljima."
Odvjetnik mu odgovori: "Kad je riječ o reviziji, ja sam ih do sada na desetke uspješno riješio", i ode predati dokumente na provedbu. Iz zemljišno-knjižnog ureda odvjetnik se uputi Rumičinoj gazdarici da je obavijesti o sretnom ispunjenju Rumičinih želja. Gazdaricu nađe kako nešto u vrtu kopa, pozdravi je, a kad ga je gazdarica ugledala iznenadi se i pozove ga u kuću. On uđe u kuhinju, koja je bila lijepo uređena - po zidovima vezene krpe, na stolu bijeli stolnjak, fijaker-peć i klupa s kantom za vodu... Odvjetnik izvadi poklon, paketić kave i pola kilograma šećera u kocki, i stavi ga na stol. Gazdarica ga prekori što joj donosi kavu kad je već godinama ne pije. Za doručak si pripremi bijelu kavu od kavovine i mlijeka. Za ručak skuha varivo od povrća iz vrta, kojeg od ranog proljeća do kasne jeseni u vrtu za nju ima dovoljno... "Pojedem godišnje dva, tri pileća pohanca, kakve su nekada zagrebačka gospoda jela", reče radosno.
Ipak skuha kavu koju je odvjetnik donio. Dok je ona kuhala kavu, odvjetnik je obavijesti o sretnom ispunjenju Rumičine želje, koja bez naknade već pase ne željenoj livadici, pa će imati više mlijeka. Gazdarica je kavu stavila na stol, sjela i nalila je odvjetniku i sebi. "Hvala vam doktore na lijepim vijestima. Hvala Bogu da još ima tako dobrih ljudi kao što ste vi i gazde livadice. Ja imam koliko mi treba u dvorištu i vrtu. A puno mi i ne treba. Struju trošim na dvije žarulje i radio, drugih komunalnih izdataka nemam, a što trebam a u svom dvorištu i vrtu nemam, zaradim pomažući susjedima kad im je pomoć potrebna. Ja sam zadovoljna i sretna ovakvim načinom života. Samo Boga molim za zdravlje, a drugo mi ništa ne treba.Više mlijeka od Rumice dobro će doći. Sebi ću ostaviti dosadašnje 4 litre koliko mi je dovoljno, a višak ću svaki dan odnijeti u kuhinju za uboge i nemoćne župnoga Karitasa. Bojim se da će i meni brzo doći vrijeme, kada će mi tuđa pomoć biti potrebna, pa ću i ja piti mlijeko nečije Rumice."
Odvjetnik ispi posljednji gutljaj kave, pozdravi gazdaricu i napusti kuću sretan što je u svome mjestu susreo zadovoljnu osobu.
PS: Zahvaljujem domaćem gostu na priči. Ja je smatram poučnom i interesantnom, pa sam je zapisao da je otmem zaboravu.
Košljun, 3. kolovoza 2008.
Pradjed Marko
PSS: A ja priču, zahvaljujući gospodinu Marku T., predajem blogosferi odnosno javnosti. Uživajte u čitanju!
Vaš Don Blog
Post je objavljen 25.01.2009. u 13:46 sati.