Pregled posta

From The Inside

Danas sam mislio ići spavati ranije. No ne mogu spavati, razmišljam o njoj. Poslao bih joj poruku ali onda kada bolje razmislim, ne želim da je mobitel probudi. I opet kada bolje razmislim, mislim da je najbolje da napišem post. Iako imam 2 ne objavljena eto i trećeg. Zamišljao sam danas, kada si me pitala što bih htio za rođendan. Trebao sam ti reći novac. Jer mi je novac trebao. Ništa me ne može usrećiti kao... vidjeti tebe nasmijanu. Pa bih uzeo s zadovoljstvom tvoj dar.
Ne ludice, ne želim tužni pogled, ne želim da pomisliš da mi je novac bitan hehe. Uzeo bih taj novac, kupio bih ti buketu ruža, kupio bih ti bilo što s čim bi usrećio sebe, darovao ti to. A onaj osmijeh na tvojem licu, ono svjetlucavo i sjajno u tvojim očima i ona sreća bili bi moj najljepši rođendanski poklon ikada.
Istina je da se mijenjam sve manje ljudi volim, gotovo nikoga ne cijenim više i ponašam se tako, hladno. Istina je, nisam prijatelj kao nekada i nije mi nažalost žao. Očvrsnuo sam i nisam više onako slabašan.
Volim te, i neću dopustiti ikome da te dodirne, da te povrijedi ili da napravi išta što ti ne bi željela.
Učinit ću svijet lijepi, samo za tebe. Učinit ću tvoj život lakim, tako da ću svoj žrtvovati, učiniti teškim.
Jer ja to želim, jer ja želim da uživaš u životu, jer ja želim da budeš sretna kao nikada do sada.

Bili smo mladi i nismo ni slutili da će nam se ovo dogoditi kada smo se upoznali ljubavi zar ne?
Nisam ni slutio da ću tvoj miris noćima nositi u postelju, suze puštati za tvojim dodirom i živjeti s kucanjem tvojeg srca. Moje srce kuca samo dok i tvoje kuca, ne želim da kuca bez tebe.
Kada nisi bila tu bio sam izgubljen, pronalazio sebe i gubio se jer sve što sam htio biti je nježan i romantičan dečko, povučen i ne nasilan. No bio sam sve suprotno. Tako mi je žao zbog toga, toliko povrijeđenih ljudi koji su me voljeli, toliko stvari koje sam napravio krivo. I nisam mogao prestati dugo, vrlo dugo. Znaš, bojim se da ne pomisliš jednom kako sada većinom pljujem po emocijama jer doista su mi se zgadili takvi ljudi, da mi se gadi ovo među nama. Jer ne želim da pomisliš da te volim imalo manje nego prije. Pišem ti ovo jer postovi koje nisam postao govore o mržnji, o tome kako mi se gadi sve to što sam prije volio. I dalje ću za tebe biti isti no ne i za ostale.

Rekla si mi kako nisi kao ja neki dan dok smo se porječkali i da ne možeš prema prijateljima biti kao i ja. Shvatio sam to iako, ne shvaćam što je tako loše u mojem ponašanju prema prijateljima.
Prijatelji ne zaslužuju toliko puno koliko im daješ , koliko sam im davao ali da, moraš naučiti na svojoj koži. I oni najdraži, najbolji, kad tad shvate... kao što sam i ja morao... nema spasa u prijateljima.
Spas je u tebi i onome što uradiš od života.
Zato si mi ti prva na mjestu u životu.

Ja, ja nisam osoba koja ne cijeni ljude koji to zaslužuju i nisam osoba koja gazi po onome što drugi grade. Ne daleko od toga. No nisam ni osoba koja želi i misli dopustiti drugima da gaze po onome što gradim, nisam osoba koja će vam dopustiti igrati se mnome.
Neki ljudi su me počeli shvaćati olako, previše. Zaboravili ste koliko proklet mogu biti? Zaboravili ste što se dogodi kada me naljutite, kada poludim? Moram li opet pokazati ono svoje grubo lice da bih dobio natrag svoje poštovanje? Ne igrajte se mnome, nisam nikada to volio.



Gadi mi se doslovno, sve to cmoljenje o ljubavi i slično među prijateljima. Gadi mi se sve to očekivanje od mene da ću napraviti nešto za nekoga jer sam prijatelj. Ono što ponudim da napravim, napravit ću a ono što ne, nemoj me ni pitati. Neću.
Ako si moj prijatelj moraš znati da svaka cura koja je bila u mojem životu bila je ispred tebe, cura mi je uvijek bila prioritet. Što se dogodilo kada sam slušao prijatelje? Ostavio koliko cura? Na kraju krajeva, ostavio curu s kojom sada opet jesam a to što nismo bili skupa koštalo me je odurnih posljedica koje sada nosim, oboje.
To su savjeti mojih dragih prijatelja? Savjeti jednog od najdražih?
Hvala, bolje mi je samome.

Bratstvo. Sjećam se još i ovo ljeto, govorio sam svima kako moramo imati svoje bratstvo. Kako se moramo braniti međusobno jer nas je sve manje i ne smijemo dopustiti da nas zato itko pokuša pretući ili slično. No tko je dolazio van kada ga se zvalo za tučnjave? Osim mene? Itko? Zapravo i je. Osoba koja se ni ne druži s nama tek nekada izađe, samo jedna osoba od more osoba koje me zovu prijateljima. Zar ste mislili da ću vas voljeti i cijeniti zato? Ako mislite doći do mene i reći oprosti nemojte, razbit ću vas. Neka bude sve normalno, samo bez neke emotivnosti.

Odnosi se ovo na veliki broj mojih prijateljica. Jako veliki broj jer uvijek sam njih i imao više.
Nekada sam kao i vi govorio da su svi muški svinje i da su isti, da vas iskorištavamo i slično.
Kada sam vas upoznao, kada sam shvatio kakve ste...
Znate, žao mi je jer ste prošle tako, rekao bih da nije ali lagao bih, žao mi je.
No to ste i zaslužile. Žena će otići od dečka do dečka i izvlačiti se na ljubav? Izvlačiti se na neke gluposti kako ne bi ispala drolja? Drolje...
Većina tih prijateljica više ni nije u našem društvu, zapravo ni jedna nije. Društvo je reformirano i sada je manje ali bolje, puno bolje.

Izgubio sam povjerenje u vas, izgubio sam emocije prema vama. Izgubio sam poštovanje prema vama i ne želim da se ikada više obratite meni kada trebate pomoć. Mnogo je vas i prijatelja s interneta. Koliko sam vam puta pomogao, pričao s vama i držao se prisilno budnoga, dijeli s vama teške trenutke, emocije. Bio sam tako oduran, pičkast. Plakao sam s vama, i suosjećao.
Tražili ste me da napravite nešto za mene, da mi se odužite.
Što sam odgovarao ha? Što sam vam jebeno govorio da želim da mi date? Ne tijelo, ne riječi, ne novac. To ste mi uporno davali. Htio sam prijateljstvo, htio sam da budemo prijatelji. Nepoznati ili poznati prijatelji, oni koje znam iz života ili s interneta, sve sam vas tražio isto.
Budimo prijatelji.



No ne, nikada niste shvatili poantu osobe koja sam bio. Pa shvatite ove koja ću biti.
Ne želim nikada više ćuti da me zovete prijateljem, ne želim da me ikada više zovete ikako osim imenom ili pseudonimom kako me god poznajete. Ne želim da me grlite ili dodirujete, ne želim da mi gledate u oči i molite za oprost. Želim prijatelje koji se mogu nositi s time da nema emocija za njih. Želim se družiti s ljudima koji me ne gledaju ni mrvicu više od poznanika, prijatelji... oni neka me zovu tako i ja ću njih onda... Onda kada doista bude razloga. Kada budem mogao vjerovati u to da smo prijatelji. No zapamtite zauvijek. Nikada nećete biti prioritet u mojem životu.
I ja vas ne trebam da bih opstao.

Ne želim da se ljudi koji ne zaslužuju biti povrijeđeni osjećaju povrijeđeni. Dakle ljudi tipa Martina, Nina, Mia, krešo, gnom i to, ne nemojte ovo uzeti k srcu. Promijenit ću se, zvat manje ljudi prijateljima. Ali vas koje i dalje zovem ću cijeniti koliko mogu.

Pouka života je bila da prijatelji djeluju trenutno. Dakle kada dođu tu su, kada dođe vrijeme da odu, odu. I nikada, nikada ih ne možete zaustaviti da odu. Za sada su to većinom ljudi u dugim vezama koji su se maknuli od društva. Što zbog pretjeranog alkohola koji je obitavao svaki dan, što zbog nekadašnje ekipe sklone masovnom barenju... Nije bitno. Bitno je to da su ti ljudi većina bili moji najdraži prijatelji, prijateljice.
Ne sudim vas, shvaćam vas. No samo želim da svi shvate koliko zapravo vaš život prepuštate vremenu, trenutcima.
Sjećanja koja me vežu za neke prijatelje i prijateljice gotovo da mogu usporediti s onima s curom, gotovo ali naravno da ne mogu.
No ipak boli kada znaš da se ne može ponoviti to. Boljelo je, sada je super.
Jer mi više nije stalo.

Vrijeme je takvo, poput rijeke. Sjećate li se vi koji me poznajete bolje kada sam to govorio. Ono teče, s sobom nosi stvari one dolaze, prolaze i ne ostaju. Ništa nije vječno dok ne nađemo osobu koja će biti pored nas, s nama. Neko vrijeme. Zamislite to ovako. U vodi je veliki kamen i vrijeme je voda, potok ili rijeka. I tako kamen godinama tamo stoji, jednog dana od nekuda se stvori još jedan kamen ili još bolje, od njega nastane 2 kamena. Onda vas je dvoje u životu. Život prolazi i sve je prolazno ali vi niste. Ne tako brzo. No kad tad, i vi nestanete, no ostane ono malo kamenje, vaši potomci kao dokaz vašeg postojanja nekada davno. To je ljubav, to je ono što svi trebamo. Osobu koja će provesti život s nama. Prijatelji su tek stvari koje plutaju po vrhu, zapnu za nas i kasnije odu. Kako? Druga stvar ih povuče. To je tijek života, to boli ali tako živimo.

Napisao sam ovaj post iz više razloga jedan je bio i onaj što sam tebi ljubavi htio pokazati donekle, koliko je u biti ispravno davati pažnju samo meni kada je ja zatražim. Koliko je u biti ispravno biti kao ja, donekle. Ljudi smo pa bi ipak trebali biti i u društvu s ljudima. No ono što želim reći, prioritet uvijek, u bilo koje vrijeme. Ne može biti prijatelj, može no to je balavo, glupo.

Iako i u ljubav sumnjam ponekad da je zauvijek, no uvijek me razuvjeriš svojim divnim riječima. Svojim ponašanjem ili jednostavno porukama. Zato te i volim.


Jesmo li ostali prijatelji nakon ovoga što ste pročitali?
Mislite da me i dalje zaslužujete zvati prijateljem?
Recite to, tu u komentaru. Pred svima, želim vidjeti to. Koliko vas i dalje može reći da je moj prijatelj?
Dali postoje takvi? Dragi moji, ovo je život. Ovo je ono što naučiš kada od 15-te 18-te proleti životu u trenutku, a ovo što sam uskoro 20 godina, to je samo usavršavanje.

Obećao sam curi a se neću opijati TJ. Piti a kakav sam to bio u subotu?
Kakav sam to bio? Pijan, s bljuvotinom na sebi. Tada sam shvatio dosta stvari, iako pijan.
Jedna od lijepih bila je opet, koliko mi je drag prijatelj medo. I uvijek pijan i izgubljen ali uvijek, uvijek prijatelj.
Pitam se bi li bio živ da ga nisam našao kako spava vani na stepenicama na -10 il više.
Volio bih stati svemu na kraj i reći da okrećem stranicu. Dali je to moguće? Dok sam u ovome gradu i okruženju? Navikao sam izaći s vama, slušati glazbu i napit se. Zajebavat se i uživati u svemu tome.
Ali, to ne može biti tako zauvijek ne? Život daje i oduzima. Oduzima nam slobodu. Žao mi je jer sam broj ljudi koje zovem prijateljima sveo svega na par ljudi. Žao mi je jer mnogo ljudi više ne smatram ničime ali eto vi koji ste tu, pokušajte me ne razočarati.

I za kraj, još nekoliko riječi mojoj dragoj.

Razmišljam uvijek kada se ne čujemo neovisno o tome što radim dakle dali igram nešto na kompjutoru ili samo gledam u monitor o mnogo stvari koje se događaju unutar naše veze.
Sada smo razdvojeni ovo neko duže vrijeme i ubija me doslovno više ne znam kako preživljavam ove dane. Ne znam koji je dan i budim se svaki dan dok je noć već počela padati. Razmišljam, nisam baš tako sjajan dečko kako svi misle da jesam. No opet, nisam ni tako loš kako sam ja mislio da jesam.
Jučer ujutro sam bio najsretniji i shvatio sam da se ne bi tako ponašala da me ne voliš.
Ma ja znam da ti mene voliš, u to ne sumnjam uopće. Još malo i 8 mjeseci će nam biti naravno da ne bi bila moja toliko dugo da me ne voliš. I trudim se, muči me stvarno to što sam tako tvrdoglavo ljubomoran i posesivan , to što mrzim da išta diše blizu tebe.
Neću se nikada promijeniti puno, no barem povjerenje, barem na tome želim poraditi.
I trudim se, i kada pogledam sve realno, više je razloga zašto da ti vjerujem u potpunosti nego ne. Ali i dalje sam tako... Ne znam. Ne znam dali će to ikada nestati. Nemoj misliti da ti ne vjerujem uopće samo bih volio da mi baš uvijek govoriš istinu i da se ne bojiš da ću te ostaviti zbog nje. Da mi kažeš ako nešto želiš učiniti a znaš da ne želim da učiniš ili ako učiniš, želim da znaš da koliko god bio ljut. I govorio ti o prekidu kada se posvađamo, ma nema toga zbog čeg bi ja tebe ostavio.
Oprostio sam ti prevaru sjećaš se? Kako ne bih bilo što drugo onda.
Naravno, ne bi ako bi to radila konstantno ali ne želim nit ću dopustiti da nas sitnice rastave.

Od kada te imam u životu bol je postala samo prolazno stanje. I postala je preslaba da me smrvi, da me oslabi toliko da se ne mogu boriti s njom. Od kada te imam sretan sam, i iako nekada uplakan jer sam usamljen i iako nekada slomljen jer mi se čini da ne dobijem tvoju pažnju sretan sam.
Jer dobijem je kad tad, jer dobijem tebe i sretan sam onda jer te imam.
Rekla si mi neki dan '' ma sredit ćemo mi tebe'' i govoriš mi svaki dan ''volim samo tebe'' pa znaš. Vjerujem ti, ne sumnjam u to. I ja volim samo tebe.

Toliko od mene u ovome postu, bogme sam se raspisao na kilometre. No eto, to bi bilo to, čitamo se i dalje svi vi blogeri. I hvala onima koji čitaju a nemaju blogove.
Pozdrav svima

[ ipak je postan par dana kasnije ]

Post je objavljen 23.01.2009. u 06:06 sati.