Marketing
Gledati ili ne gledati?
Pregledala sam malo svoju arhivu fotografija Zagreba u potrazi za okretištem tramvaja na Črnomercu. Znala sam da imam negdje spremljene dvije ili tri slike, no ostalo mi je u sjećanju da sam slikala okretište s tramvajima, autobusnim stajalištem, niskim sljemenskim padinama koje se uzdižu na sjevernoj strani. Od svega toga našla sam samo gornju fotografiju. Slikana jednog vjetrovitog podneva početkom svibnja, ne uklapa se u današnje kišno sivilo. No to mi je jedina. Fotoaparat je bio na svom mjestu u torbi, ali opterećena vrećicama, jedva se probijajući kroz gomile nervoznih ljudi koji su, kao i ja, pokušavali zaobići brojne bare na nogostupima i pješačkim prijelazima, nisam ga željela vaditi i izložiti vlazi i naguravanju koje je pomalo prelazilo moje granice. Kiša je na okretištu onesposobila uobičajene prečace kojima bih nakon izlaska iz tramvaja prešla preko travnate površine već ugaženim putem (dakle bez grižnje savjesti) na drugu stranu prema Ilici, gdje je dugavski bus već stajao susretljivo otvorenih vrata.
Gledala sam pod noge, svoje i tuđe, pazila da nekoga ne gurnem. Nevjerojatno koliko starijih ljudi izlazi po tom ružnom vremenu i naizgled besciljno krstari gradom. Da sam sad u mirovini, pomislila sam na trenutak, ne bi me nitko natjerao da izađem iz gostoljubive suhoće i topline svog doma. No neki od njih možda nemaju topao dom, ili su usamljeni u njemu pa im nije gostoljubiv, pomislila sam zatvarajući kišobran kako bih lakše zaobišla dvije jako stare bakice ispred sebe, a da ipak na vrijeme stignem do busa koji se još nije micao. Nakon tog manevra potrčala sam posljednjih desetak metara znajući da vozači, bez obzira na brojne pritužbe, obično pričekaju one koji pokažu iskrenu želju da se ukrcaju u njihovo vozilo i onda kad su već počeli zatvarati vrata. Vozač je još čitao novine sjedeći za volanom, a ja sam krajičkom oka vidjela da netko pada s moje desne strane i pogledala. Mršava žena duge kose u smeđem kaputu upravo se pridizala, a pred njom je stajao muškarac, možda u kasnim tridesetima, crne kose prorijeđene na čelu, obučen u jaknu sličnu trenirci. Učinilo mi se da pokušava pridići ženu i da se pritom ljuti. Nasmiješila sam se jer i ja ponekad padnem pa kad sam sa svojim mužem koji rijetko gubi ravnotežu dogodilo se da prva instinktivna reakcija bude upravo takva – ljutnja jer sam se ozlijedila, po njegovom mišljenju bez veze, i pritom ga uplašila. No to je samo trenutak, zatim kreće akcija spašavanja bez ijednog prigovora, a znam se ja i sama podići, dosad sam samo triput pala s nešto trajnijim posljedicama, uvijek po koljena. No ova žena je prilično glasno jaukala, a čovjek je od ljutite grimase prešao na podsmješljivu. Pogledala sam malo bolje i nije mi se činilo da čovjek zlostavlja ženu - nakon što ju je pridigao mirno je stajao dok je ona brisala blato s kaputa. Ušla sam u autobus i zaboravila na njih.
U autobusu punom mokrih i mrzovoljnih ljudi pokušala sam naći što prikladnije mjesto za stajanje. Sjedala su bila zauzeta dok sam se probijala oko okretišta, a nije više bilo ni onih prilično komotnih mjesta uz prozore, gdje se čovjek može udobno nasloniti i rasteretiti noge prebacujući težinu malo na jednu, pa na drugu, barem dok autobus stoji na mjestu, jer - poznato mi je otprije – na ovoj liniji vozi se brzo i bez osobite milosti prema putnicima koji glavinjaju u ritmu ubrzavanja i kočenja, a tada su obje noge i najmanje jedna ruka neophodne za održavanje kakve takve ravnoteže.
Autobus je krenuo i zaustavio se gotovo odmah malo dalje na stajalištu, dosta dugo čekajući skretanje lijevo prema Prilazu baruna Filipovića. Tada sam ih ponovo ugledala. Prizor kao iz filmova – žena grli noge zdepastom muškarcu, a on se nešto kao brani s namještenom kaj-ja-tu-mogu facom. Opet ju je pridigao, ona se prepustila, zabacila ja glavu natrag i teatralno prošla objema rukama kroz kosu podižući uplakano blijedo lice prema nebu, a zatim se ponovo bacila na tlo i rukama mu obujmila koljena. Smučilo mi se i postalo mi je neugodno što takvo nešto uopće gledam. No kao da je pri pogledu na to dvoje neobičnih egzibicionista proradio voajerski centar u mom mozgu kojeg nisam bila ni svjesna, nisam mogla skinuti pogled s njih. Par je nastavio svoju predstavu u istom stilu sve dok naš autobus nije skrenuo na križanju i udaljio nas od prizora.
Dok sam se drmala u ritmu jurećeg vozila pazeći da gurnem što manje ljudi torbom i stvarima koje sam držala u slobodnoj ruci, pitala sam se čemu sam zapravo svjedočila. Ponekad se u takvim trenucima osjećam neobično – kao da sam upravo shvatila da je Svijet jedno veliko kazalište u kojem pojedinci kreiraju i glume svoje uloge. Neki pritom imaju više smisla za marketing nego drugi, pa su tako i ovi meni nepoznati protagonisti odabrali vrlo prometno mjesto za neobičnu predstavu. I na kraju, kad bolje razmislim, ta predstava zaslužuje određeno priznanje - za hrabrost i odlučnost u izvedbi, bez obzira na kvalitetu, i pljesak možda. A u sebi se iskreno nadam da su se na kraju pomirili i nastavili normalno živjeti u našem zajedničkom svijetu.
Post je objavljen 21.01.2009. u 19:34 sati.