Marketing
Adagio sjećanja
Downloadala sam si ovih dana muziku da slušam na poslu. Sve je open space i kada ljudi pričaju oko mene, zna mi smetati. Dok radim, najviše mi paše klasika ili nešto laganije. Klasika se kod nas doma oduvijek slušala i imali smo krasnih ploča. Jedna od najdražih stvari kad sam bila mala mi je bila Vltava. Još se sjećam korica 
.
Tako, dok sam tražila meni drage stvari koje nemam na CD-ovima ili nešto što nisam slušala od meni dragih skladatelja, pao mi je na pamet Albinonijev adagio. Nismo nikada imali niti njegove, niti Giazottove ploče. To nije bilo nešto čega se sjećam da sam znala slušati. Samo se sjećam kako sam jednom došla kod none u kuhinju, radio je bio, standardno, otvoren na 3. programu na kojem se uvijek vrtila klasika i svirala je muzika koja mi se jako dopala. Pitala sam nonu tko je to skladao i ona mi je odgovorila. To je jedan potpuno nevažan trenutak u mom životu, ali mi je ostao urezan u pamćenju. Uvijek se pitam: "Zašto?" i odgovorim si s: "Tko bi ga znao...". No, kadgod čujem ovaj adagio, mogu biti sigurna da će mi pred očima biti nonina kuhinja pred ručak i kladim se da sam jedina s takvom asocijacijom . Isto tako ću se uvijek sjetiti kad muški krenu izjavljivati kako nema žene koja zna što je zaleđe (kojeg li neznanja s njihove strane....to i curice znaju 
) kako sam 1984. gledala finale Kupa Jugoslavije u nogometu s nonićem i kako je bio sretan kad sam mu znala objasniti to pravilo toliko uzdizano u nebesa od muške populacije. Takve, na prvi pogled, nevažne slike, urezane u sjećanje mi se jako često jave. S druge strane, kad moj Shogi i Sisterica krenu s pitanjima: „Sjećaš li se one Ime Prezime iz trećeg nebodera, išla je u taj i taj razred....“ i onda još nabroje pola članova razreda, neću znati o kome pričaju u 97% slučajeva. Onda se uvijek zgražam nad sobom kako se ne mogu sjetiti. Sad, kad malo razmislim, to su nebitna sjećanja jer mi Ime Prezime nikada nije značila ništa, a sukladno mojoj naravi, sve što me ne interesira, ignoriram i padne u zaborav. S druge strane, sve što me interesira, dobit će moju pažnju. Ne uvijek onoliko koliko bih željela, ali hoće. I više se neću čuditi zašto su mi crtice kao Albinonijev adagio i gledanje utakmice ostale urezane u sjećanju. Ostale su jer su, iako, naizgled nevažne, bile važna sjećanja. Važna su jer će meni uvijek staviti lagani osmjeh na lice, a, oni koji su otišli kroz ta sjećanja i dalje žive...
Post je objavljen 21.01.2009. u 00:20 sati.