Danas nekoliko razmisljanja o kaznama, koja nam je poslao bloger Alkion.
Mare
Kazna, pravo ili nasilje?
Pred zakonom smo svi jednaki. Svi ljudi moraju imati ista prava kako bi uredili međusobne odnose u društvu svakodnevno donosimo određene zakone, pravila i akte koji na svrsishodan i trenutno potreban način reguliraju i usmjeravaju naše ponašanje. Nepoštivanje tih normi povlači za sobom konsekvence ili u slobodnom izričaju: kazne. Kazna je dakle određena vrsta sankcije kojom se počinitelj nepoželjnog djela lišava dijela svoje slobode ili svojih prava (u nekim zemljama čak i života).
Ne bih u ovom tekstu zalazio u pravne i zakonodavne elemente kazne i kaznenog zakona, već bih se samo žalio osvrnuti na kaznu koja je u današnje vrijeme poprimila elemente prava svakog čovjeka – stavio bih je u odnos: kazna i nagrada. Naravno, u startu ne smijemo zaboraviti i osnovnu definiciju slobode te njenu uvjetovanost slobodom ljudi u našem okruženju. Znamo da je sloboda pravo i mogućnost svakoga od nas da samostalno i neovisno odlučujemo i djelujemo uz odsustvo bilo kakvog oblika prinude. Ovakva sloboda je, naravno ograničena slobodom drugih – ne smije je ugrožavati.
Što bi onda bilo nasilje? Neko najprostije tumačenje bi bilo: nasilje je direktno, fizičko ili psihičko, ugrožavanje nečije slobode. No nasilje nije samo ugrožavanje slobode, to je i ataka na integritet osobe, to je i ataka na dostojanstvo, na moralne vrijednosti…
Ovako promatrano, stječe se dojam da je kazna jedan od oblika nasilja nad osobom i ako želimo društvo bez nasilja trebali bi kaznu ukinuti.
Kako svaka medalja ima dvije svoje strane, pokušajmo pogledati i naličje. Što čini nasilnik? Ugrožava nečiji integritet, nečiju slobodu, nečije dostojanstvo. Kako se tome suprotstaviti? Kažu da je najbolji i najbrži način nekoga odgojiti tako što će na sebi osjetiti, kroz osobnu svijest iskusiti i uzrok i posljedicu. Obzirom da je nasilnik svojim ponašanjem izašao iz okvira normalnog i opće prihvaćenog ponašanja, logičan slijed je da mora snositi posljedice svog lošeg i okolini nepoželjnog ponašanja. Mora mu se na neki način ograničiti sloboda, mora se atakirati na njegovo dostojanstvo, a sve u cilju promjene nasilničkog ponašanja u smjeru opće prihvaćenog i poželjnog. Mora ga se kazniti.
Slijedom svega gore napisanog, kazna je pravo svakoga od nas jer svatko mora snositi posljedice svog ponašanja, bile one dobre ili loše.
Čemu sve ovo teoretiziranje? Najkraće rečeno, kako bih upozorio na jedan, barem po meni, vrlo veliki propust u današnjem odgojno-obrazovnom procesu. Osobito je taj propust vidljiv u odgoju djece i mladih. Donose se razno-razni i svakovrsni zakoni, podzakonski akti, uredbe, pravilnici koji usmjeravaju odgoj u nekom željenom pravcu. Sva ta mnogobrojna papirologija se u pravilu odnosi na dužnosti, obaveze, prava i ograničenja odgajatelja dok se odgajana osoba stavlja u poziciju objekta na kome se radi. Naravno, u svim tim papirima se velikim slovima naglašava kako odgajana osoba mora biti u poziciji subjekta i kako odgojni proces treba biti interaktivan, ali nažalost skoro da nema zakona, pravila, akta koji govori o obavezama, o dužnostima odgajane osobe, a kazne su anatemizirane (ne usudim se reći sotonizirane). Kazne za dob do osamnaeste godine gotovo i ne postoje ili su minorizirane. Kao da se zaboravlja da ista ta osoba stupanjem u krug odraslih osoba preko noći postaje i kazneno odgovorna. Kao da se zaboravlja da je kazna prestupniku ujedno i nagrada osobi koja se pridržava normi uljuđenog i odgovornog ponašanja. Kako uspješno odgojiti mladu osobu ako nema jasno definiranih posljedica za učinjeno ili su te posljedice minimalne, a ponekad i ne postoje? Naredimo zakonom uspješno odgajanje, ali odgajatelju oduzmemo glavnu alatku i prinudimo ga na tzv. priručna sredstva.
Pogledamo li moral kao nepisane norme ponašanja u nekoj sredini, vrlo lako primjećujemo da su „kazne" za nepridržavanje tih normi vrlo drastične i što je najinteresantnije „prekršitelji" su malobrojni. Naravno, ne treba zanemariti kako su mnoge moralne norme u današnjem suvremenom svijetu upitne, ali se njihovom analizom i primjenom pozitivnih iskustava mogu postizati poželjni rezultati u odgoju.
Ili: ako se netko nasilno ponaša prema meni on nije atakirao samo na moje fizičko ja, on je atakirao i na moje psihičko ja, na moj ponos, na moje dostojanstvo. Kako tome stati na kraj? Svakako ne uzvraćanjem nasilja, ali se mora atakirati na njegovo dostojanstvo i na njegov ponos kako bi shvatio posljedice svog djela. Zato je potrebna kazna koja je adekvatna učinjenom nedjelu (u ovom slučaju nasilju). Ponekad me strahovito ljuti kad se kažnjenici žale kako im je u zatvoru ugroženo dostojanstvo i ponos. Pa dragi moj, zapravo si kažnjen jer si i ti ugrozio nečije dostojanstvo, nečiju psihu, a možda čak i život. Kazna i zatvor su upravo tu da ti pokažu težinu tvog djela, da shvatiš kako se osjećala osoba koju si tlačio i da napokon, na kraju svega promijeniš svoje ponašanje.
Stvarno se čovjek treba zamisliti. Prijavimo nasilnika i zakon ga kazni shodno zakonskim odredbama. Čovjek dobije lijep i uredan zatvorski život: redoviti obroci, planirano vrijeme za svaku aktivnost, kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, redovite posjete i obilazak porodice, slobodne vikende… Čak je zaštićen i od drugih nasilnika.
A što je sa žrtvom? Osuđena je bez zakona na vrlo tešku kaznu. Ako nema dobru materijalnu podlogu i ako sama nešto ne poduzme vjerojatno postaje bolesna osoba i psihički i fizički. Nema zakona koji brine, koji obavezuje zbrinjavanje, koji odgaja i vraća dostojanstvo i ponos toj osobi.
Alkion
Post je objavljen 16.01.2009. u 14:50 sati.