Marketing
Stvari, samo stvari
U posljednje vrijeme uživam.
Obožavam sjediti u kuhinji i gledati istu dok ispijam kavu. Elementi gornji i donji, pločice, ugradbena pećnica... Obožavam zvuk perilice za suđe. Kako li sam samo mogla živjeti bez te stvarčice? Čaše su nenadmašno sjajnije, baš kao i lonci i žlice i vilice! Zapravo, ta perilica suđa obasjala je srećom moj život! Oh, dragi Bože, hvala ti na inženjerima strojarstva!
Nadalje, parket je divan, visokog sjaja. Blješti ko okićena jelka na božićno jutro. Samo, treba to svako malo i obrisati, pa glancat, a da ne spominjem osjetljivost laka koji sam uspjela oštetiti na nekim mjestima i skoro izgubila živce (skoro, hm...), no onda sam sama sebi rekla:
“To su samo stvari. Ne daj da upravljaju tvojim životom. To su samo stvari.“
A tek tuš kabina... Ah, prekrasna je, s prozirnim staklom i kromiranim okvirom, divno! A kako postići da se kamenac ne nakuplja previše na staklu? Stavite zaštitni premaz na nju. Pri tome je dobro paziti da ga ne stavljate na pipe, jerbo ćete ih uništiti, što je meni pošlo za rukom. Sa samo jednom pipom, na sreću (treba uvijek gledat pozitivno na stvari), no baš me briga jer to su samo stvari, samo stvari... 
Inače, dvije spavaće sobe su nam prepune stvari, za sada, dok ne naručimo ormar i krevet i stol i ...Ostalo.
Ne ide mi u glavu zašto je taj prokleti namještaj u nas tako skup? Ne mogu naći stol za blagavaonu ispod 3000 kuna. Tko je tu lud? Četiri noge i na njima ploča, kolika može biti realna cijena takve banalne stvari? A treba još i stolice kupiti... I komodu za TV... Sve se prodaju u kompletu sa hrpom polica iznad i kojekakvim ružnim regalima... I sve je ružno, fuj, a skupo. I ne možeš kupiti samo taj donji dio, tu malu komodicu koja ti treba, nego moraš kupiti i glupe ogromne police koje ti prekriju cijeli zid. Ako kod nas hoćeš jednostavan a funkcionalan dizajn, da nije onako treš i fuj, naći ćeš ga u nekakvim debilnim interijer studijima koji prodaju stolove za najmanje petnaestak tisuća kuna! Tko je ovdje lud? A gotovo identičan predmet nađem u Ikei za deset puta manju cijenu!
Jel netko zna kolike se cijene vrte u Inkei- to je inače hrvatski dizajn namještaj? Jel moguće možda da su slične kao u Ikei, pošto im je i ime slično?
Ja se još uvijek nadam da ću u moru ružnih polica i regala naći onaj jedan koji mi donekle paše, za malu cijenu i platiti ga uz pomoć Americana na 36 ili 60 rata jerbo nam se kućni budžet nakon svih tih sedmomjesečnih majstorskih mađijanja gadno iscjedio. Ako ne uspijem ništa pronaći, otputovati ću do Graza sa 200 eurića u džepu i kupit sav namještaj uključivši i plahte na prugice, koplet lončanica i metalni stalak za novine u WC-u.
Nakupovala sam hrpetinu časopisa za uređenje prostora i naravno, niti jedan mi nije bio od nekakve koristi. Većina tih časopisa forsira taj minimalizam, koji je, čini se, oduvijek bio vrlo moderan. Ono, ako ne znaš kako ukomponirati boje i oblike- drži se minimalizma. Znam, znam, čak i minimalizam može djelovati toplo i ugodno. No, meni većina tih rješenja djeluje depresivno, kada na zidovima nema slika, zidovi su bez boje, nema knjiga... Tako sada otprilike izgleda moj stan, hehe.
A najviše mi bude žao kada u žurnalu vidim fotografije superturbokul minimalističkog i jednobojnog stana čiji vlasnici, inače konzumenti vrlo haj-klas lajfstajla (oni koji vole govoriti da je minimalizam samo odraz užurbanog tempa života kao i filozofije življenja, ne...) svom djetetu urede sobicu u istom stilu- prazno, hladno, bezbojno. Ne daj Bože da dijete ostavi vlakić crvene boje na bež tepihu i naruši sklad i harmoniju boja (kojih nema)! Već vidim to dijete kako odlazi u posjet vršnjacima i divi se njihovim razigranim i veselim sobama i plačnim glasom pita mamu da li može tako i njegova soba izgledati, a mama odmahuje glavom i sa posmjehom govori kako su roditelji tih vršnjaka seljaci... Neš ti okrutnog djetinjstva!
Naravno, stanovi u žurnalima izgledaju super a da za to nije zaslužan samo fotošop- kada svaka pipa košta po par tisuća kuna, stan mora izgledati super. Mora li? Mora!
A da ne spominjem koliko košta kvadrat superotpornih dvostruko pečenih gris pločica koje se, sudeći po cijeni same peru. I pjevuše vam dok hodate po njima. Dnevni boravci su veličine mojeg čitavog stana, a po cijeni opremanja mu se isto približavaju iako izgledaju... Prazno? Kuhinje cijenom vjerojatno odgovaraju iznosu koji smo mi utrošili za kompletnu adaptaciju, no eto, barem se nadam da same kuhaju i peru suđe- mislim, nečime ta cijena mora biti opravdana... Mora li?
Uglavnom, žurnali za uređenje interijera služe samo jednom- da kopirate ideje uz pomoć stolara koji će vam napraviti baš takvu kuhinju kakvu ima tamo neki dizajner koji živi u Firenci i njegov se stan nalazi na stranicama 34-37 srpanjskog Elle dekora.
E da. Skužila sam da je sve više in minimalizam sa natruhama socijalizma. Neki komadi modernog namještaja (čitaj: onaj koji se sada prodaje, a da ga ne proizvodi Žir) me ponekad podsjećaju baš na onaj socijalistički, pogotovo kada je riječ o zebrano uzorcima i zelenoj boji... Treba bit oprezan. Recimo da u našoj kuhinji linije na donjim frontama idu vertikalno umjesto horizontalno, kuhinja bi izgledala skroz socijalistički. Ovako je slatka.
Kada bolje razmislim, ništa nam ne fali. Osim ormara, kojeg će složiti stolar. No, što se ostalog tiče, meni je sasvim dobro i ovako, hvala na pitanju. To su sve ionako samo stvari.
Post je objavljen 16.01.2009. u 10:26 sati.