Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/minervariranje

Marketing

Dobar početak radnog tjedna se zove...


Irska južina. Vani puše topli vjetar koji kao da je poslan s Mediterana, tim više što ovdje nitko nije navikao na topli vjetar, tim više na sunce, što dovodi do masivnih glavobolja, u mom stanu barem, u mojoj glavi barem, u kombinaciji s punim mjesecom kojeg gledam zadnje dvije noći dok pokušavam da me njegova svjetlost ne opeče, kad već ne mogu spavati ili se budim ili me leđa svrbe, ili pokušavam brojati štrafte na zidu zabavljajući se receptom koji sam vidjela na netu: hoću li prihvatiti batate kao nove krumpire?

Par ljudi mi dolazi za dva mjeseca, i zbog njih sam se odlučila pozabaviti duhom aka muškim duhom, koji u ovoj mojoj staroj irskoj viktorijanskoj zgradi vlasnice Engleskinje, šetucka s noći na noć. Moja sestra ima paranoje da ja brijem, ali nemoš baš brijati na toliko ugodno-neugodnih stvari mog DOBROG duha (u tome je velika razlika) koji sam sa sobom ima dana kad se više pojavi, nekad manje.

Otkako sam se vratila u Dublin, i moj dobri duh je miran, ali možda tome pridonosi i velik članak o anđelima koji sam pročitala u Božićnom izdanju The Economista, koji me dodirnuo iznutra izvana (članak mislim), pa sam negdje valjda sa sobom u torbi iz Hrvatske ponjela i onog mog kućnog osobnog anđela (ljepši je Nicholasa Cagea) kojeg mi je deda pokazivao kad sam bila mala, ajmo sad još sklopit ručice, ''Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili...'' Ako Jacques Prévert nije bio lud u svojim borbama s perjem, e pa bogme nisam ni ja. Ali ima lijeka, kažem ja, kad nešto prigrliš, onda se toga manje i bojiš. No, u redu Vix, točno na vrijeme kad dođeš, ja ću sve riješiti tako da budeš sigurna kad u sebe budeš tankala galone Sv. Patrik piva.

Posao moj dragi mi je počeo, moram naći još jedan, recesivna Irska nije zemlja koja trenutno pruža puno mogućnosti, tako da se moram pritajit s nekim stvarima, ali to je i normalno. Mlada sam, zdrava sam, sposobna sam, pod gripom sam, trenutno sam još uvijek u šlafruku, ali volim bolove u zglobovima, volim šumove u ušima, volim bolove u zubima, volim gripu. Gripa je valjda jedina bolest od koje ne postanem hipohondrična.

U nedjelju me Sean vodi u neki šmensipenski restoran, imamo godišnjice zaletavanja jedno u drugo. Ja sam odlučila biti posebno dobra curica i obuć se po zadnjem modnom kriku hotsexy fufice. Njemu sam kupila Armani Diamonds, nek se čovjek osjeća posebno u koži, pitao me on sa strepnjom želim li ja da mi on napokon kupi parfem. Ja parfeme ne koristim, meni dati parfem je totalni fulaš od poklona, s tim više što sam nekad samo nosila Charlie White od Revlona, a taj bijeli Charlie je valjda jedini parfem u tom cijelom vražjem asortimanu koji se više ne proizvodi.

Ako me ova gripa izmrcvari a velika je vjerojatnost da hoće, velika je vjerojatnost da će mi se i želudac priljepiti uz kičmu i da ću u nedjelju izgledat mršavo prepotentno i napuhano i tako samoj sebi bit bitna dok se budem prošetavala na svojih 187cm zajedno s petom. Velika je i vjerojatnost da ću se prejest, napit i opet radit opscenosti koje će po koji put završit sa Seanovim borbama da i on sam legne u krevet umjesto mene same koja se bacam po svim jastucima, zahtijevajući vlastitu bitnost dok mi zvijezde pokazuju put prema wcu, ili dok mi šum pčela i kukaca iza očiju ne da znak da sam ipak previše tankala u sebe.

32m od moje zgrade se nalazi Izraelska ambasada. Zadnjih dana sam mislila da sam Židovkinja, jer svaki put kad bi izašla na ulicu, ispred zgrade su me dočekali i pogledali masovni protesti i Palestinske face i marame. Ja sam si govorila, ovo je protest, preživjela si rat, ovo je protest u Irskoj, ovdje nema nemira, ljudi su ovdje pacifisti, ti nisi Židov, odi potpisat peticiju. Ma koliko srala ja sad ovdje, ti protesti su me jako ganuli, zapravo su jako dirljivi jer se događaju svaki dan zadnjih tjedan dana, i ima mi nešto predivno i okusno u tom osjećaju kad se ljudi bore za svoja prava, mada je Irska valjda superultraturbo korektna i fairplay zemlja u kojoj je stopa nasilja, agresije i bilo čega negativnog, jedva zamjetna, ako se uopće i primjeti.

Kako jedna stvar uvijek prati drugu, kako jedna ambasada nije slučajno pokraj druge, tako je i američka ambasada 54m dalje od izraelske, tako da sam u centru događanja nekih bitnih irskih događanja. S time što sam samom gripom, i koju svi imaju, ušla u epicentar priča koje trenutno kruže Irskom. Druge generalne stvari su naravno vrijeme, recesija, još malo recesije koja ovu prebogatu zemlju udara ali na sve strane (kad se odjednom nema novaca, recesija se čuje kroz kukanje), kako velike komp firme odlaze iz Irske te se sele u Poljsku koja je svoju ekonomiju vrlo uspješno digla tako da se bauštela vratila doma i sve svoje emigrantske novce uložila u matičnu ekonomiju. Jebeno kako se zapravo vrte novci. I tako masa Iraca ostaje bez posla, masa ih traži posao, meni treba još jedan, radit ću zvijezde i držat dah preko dvadeset sekundi da me netko zapazi, iako je ovaj koji radim bitan i vrijedan ali mi treba još jedan da bi živela kak bog zapoveda.

Planirala sam neka putovanja. Prije par mjeseci u Dublin su došli roditelji od Seanovog prijatelja iz Baskije, oni mene upoznali, ja ih kakti oduševila visinom i svojim meksičke serije španjolskim, i sad im se sin ženi kojeg ja upoznala još nijesam, ali čim roditeljima klikneš ... I tako oni, roditelji, nas dvoje nazvali i rekli da moramo doći u svibnju. Baskija je inaće prijestolnica kuhinje. U određenim gradovima ima više restorana po osobi nego igdje na svijetu, slove kao vrsni kuhari, ja slovim kao vrsna proždrljivica i odvratno ali istinito, prati me reputacija da ako me se namami negdje gdje ima hrane, veća je šansa da ću doći, nego ako hrane nema.

Mama mi ide u Francusku krajem svibnja, pa sam si mislila kako bi bilo super proslaviti svoj 26. rođendan s materom, ali ako ne budem imala novaca, neće biti ni Francuske s mamom. To su već velika planiranja. Današnja planiranja se svode da moram ići oprat zube jer sam bolesna a ponedjeljak je. Ponedjeljkom perem zube, ali se nedjeljom tuširam.

Možda bi trebala nešto i pojesti ali uzgajam anoreksiju, čula sam nešto o tome, čujem da je hit. Eventualno i kosu oprati, ali to su sad već kompromisi.

Čula sam da je Luka Nižetić u Dublinu, Luku Nižetića još nisam vidjela.

Post je objavljen 12.01.2009. u 15:49 sati.