Još prije nekog vremena pročitah u stručnom časopisu o strukturi i uspješnosti finskog obrazovnog sustava. Na razmišljanje o svemu su me potaknuli rezultati međunarodnog istraživanja PISA.
Mjerili su uspješnost učenika (uzrast 15 godina) u znanosti i interesu za znanosti, te u čitanju i matematici. Već možete pretpostaviti da je Finska prva u skoro sva tri polja. I to u konkurenciji većoj od 50 država svijeta!
Pitate se gdje je tu Hrvatska? U znanosti (biologija, kemija, fizika) u sredini, u ostalome par mjesta niže. Značajno ispred nekih susjednih zemalja, no Slovenija je par mjesta iznad. Ono što mi je bilo zanimljivo je položaj SAD. Bili su iza nas! Uz sve prednosti njihovog sustava školovanja, ostali su iza nas u znanosti. Ovo me zaista iznenadilo.
No, na stranu naš položaj i lamentiranja što volja i ne valja... Pravo pitanje je što to Finsku čini najboljom?
Ima tu više razloga -
- više sati nekih predmeta u kombinaciji s dosta izbornih što na kraju dovodi do najvećeg ostvarenja interesa učenika
-drugačiji početni ciljev u nastavi gdje se očekuje i inzistira ne samo na usvajanju znanja, nego njegova primjena, sinteza, analiza i kreativno djelovanje - pisanje članaka (!), vođenja mini projekata i sl.
- velika ulaganja u obrazovanje što uključuje i iznimnu selekciju nastavničkog kadra i pri samom upisu fakulteta (prijemni ispiti gdje se ocjenjuju govorničke sposobnosti, kreativnost i interes za radom)
- ujednačenost kvalitete rada neovisno je li riječ o glavnom gradu ili nekom selu (rezultati su prilično ujednačeni za sve škole)
- nema potrebe za prosvjetnom inspekcijom, pa takva ni ne postoji (!!)
- pozitivno ozračje i povjerenje u učitelje
Veliki dio članka kojeg čitah je upravo bio o zadnja dva primjera što je za naše uvjete ravno SF filmu kataklizmičkog raspleta. Čini mi se da je kod nas svakodnevna stvar slati nekome inspekciju za vrat čim nečije dijete ne uspije onoliko koliko roditelji očekuju od njega. Vjerujem da nekada zaista i imaju zašto, ali često nikada ne bi ni pomislili da neka djeca imaju i svoje odgovornosti u tome.
Svi ovi rezultati u Finskoj su plod kvalitetne selekcije kadra koji će raditi u školama i sustavu poticanja i nagrađivanja istih. Propisno su učitelji plaćeni jer oni cijene svoje učitelje i obrazovanje općenito. To me dovodi do zaključka kojeg vjerojatno većina i zna - bez ulaganja i promjene kolektivnog stava prema ovome što radimo, nema napredka.
No, je li to moguće dok god mnogi završavaju za učitelje samo zato što ne znaju što bi drugo, a tu ne moraju ništa ne raditi? Je li to moguće dok god su nam škole miljama daleko od zacrtanog pedagoškog standarda? Je li to moguće dok god se ne razvije pravedan sustav nagrađivanja izvrsnosti u radu učitelja i učenika?
Prestat ću dok se još donekle držim teme! :)
Pozdrav!
Post je objavljen 10.01.2009. u 11:50 sati.