Čovjek je navikao gledati na patnju kao na nešto što pod svaku cijenu mora izbjeći. Neka društva ništa ne smeta više od kršćanskoga učenja da se patnja mora otrpjeti, podnijeti, da joj se često čak moramo predati kako bismo je mogli prebroditi. "Patnja", rekao je Ivan Pavao II. "dio je čovjekove tajne." Zašto?
Danas vlada mišljenje kako patnju treba prognati iz svijeta. Za pojedinca to znači da mora izbjeći patnju na bilo koji način. Također moramo uvidjeti kako svijet upravo time postaje vrlo težak i hladan. Patnja jednostavno pripada čovjeku. A onaj tko doista želi ukinuti patnju, mora prije svega ukinuti i ljubav, koja bez patnje uopće ni ne postoji, zato što ona uvijek zahtijeva samoodricanje i što će zbog razlike među temperamentima i dramatičnosti situacija sa sobom uvijek donijeti odricanje i bol.
Ako znamo da je put ljubavi — taj egzodus, to izlaženje iz sebe — istinski put postajanja čovjekom, onda ćemo također shvatiti da patnja predstavlja proces sazrijevanja. Onaj tko je u sebi prihvatio patnju, postat će zreliji i imat će više razumijevanja za druge, postat će čovječniji. Onaj tko je uvijek izbjegavao patnju, ne razumije druge, postaje okrutan i samoživ.
Sama je ljubav strast, trpljenje. U njoj prvo doživljavamo sreću, ona je općenito iskustvo sreće. S druge strane, ona nam oduzima mir i moramo joj dopustiti da nas preobrazi. Ako kažemo da je patnja unutarnja strana ljubavi, onda također razumijemo zašto je učenje patnje toliko važno — zašto u protivnom slučaju izbjegavanje patnje čini čovjeka nesposobnim za život. Čovjeku bi pripala samo praznina života, povezana samo s ogorčenjem, odbijanjem, a ne više s unutarnjim prihvaćanjem i sazrijevanjem.
J. Ratzinger, "Bog i svijet"; razgovor s Peterom Seewaldom
Post je objavljen 08.01.2009. u 23:30 sati.