Okej, činjenica jest da nam je situacija u državi i više nego zajebana, te da će se zahvaljujući novom zakonu o (ne)radu nedjeljom poprilično toga prelomiti na leđima trgovaca, ali riječ je o nečemu što mi diže tlak već mjesecima.
Dakle, u blizina faksa nam je jedan jedini dućan mješovite robe. I pošto ne namjeravam štititi bilo koga, riječ je o jednom iz niza Dioninih dućana.
Obzirom, dakle, na nedostatak konkurencije, ako nam nešto hitno zatreba (MI u ovom slučaju predstavlja studente Prirodoslovno- matematičkog fakulteta), ne da možemo, nego MORAMO to kupiti u toj istoj Dioni (isto tako, ako hitno moramo podići gotovinu, primjerice, za plaćanje molbi ili nečeg sličnog na faksu, postoji samo bankomat PBZ-a, no to ionako nije bitno za ovu priču).
Već sam prije primjetila da sve blagajnice u dućanu vole zaokružiti cifru za koju lipu više. Obzirom da je većina cijena s onim 99 na kraju, te da rijetko kad kupim više od jednog artikla u tom dućanu, nikad me nije pretjerano mučila ta jedna lipa. Al se onda dogodilo to da se skupilo malo veće društvance koje je poželjelo popiti pivicu u pauzi između cjelodnevnih predavanja. Nakon ručka, naravno, da se ne pije na prazan želudac. Nisam sigurna koliko je račun iznosio, ali znam da je cifra bila zaokružena s nešto,93 na nešto+kunu. Obzirom da piva dolazi u povratnoj ambalaži, i da smo na istu platili kauciju, morali smo vratiti flaše uz predočenje računa, da nam vrate te novce. Nažalost, nisam u prvi čas niti skužila, ali gospođa na blagajni si je uzela za pravo opet zaokružiti cifru, ovaj put ne s nešto,98 na nešto+kunu, nego, naravno, na nešto, 90. Dakle, u dvije transakcije na nama je digla 15 lipa. Cifra je smiješna, priznajem, ali mislim si, ako svakom tako zaračuna, kolko na kraju dana ode viška? Znam da su plaće mizerne, al ni mi, kupci, se ne kupamo u parama, te nekome svaka lipa može puno značiti. Plus kaj mi se nije jednom dogodilo da mi se dogodi da mi fali tipa 3 lipe, pa će mi radije stornirati nešto nego oprostiti.
Jučer sam sa dragim otišla u taj isti dućan kupiti bocu Sprite-a. Istoj je cijena 9,99 kn. Dolazimo na blagajnu, žena iznervirano praktički čupa bocu iz ruke mog dragog (koji ju je samo stavljao iz košarice na pult), te izgovara cijenu:
„10 kuna“.
Ovaj put mi jednostavno nije bilo do šutnje, pa sam rekla, više njemu nego njoj:
„Pa zapravo, 9,99, al nema veze“.
Na moju je opasku gospođa sebi dala za pravo čisti bezobrazluk:
„ A kaj bi vi, da vam još i vraćam to? Ni nemam to u blagajni! Nebute preživjeli bez te lipe?“
Žešće mi je digla tlak, najradije bih joj bila zafrljila tu flašu u glavu, al sam jedva jedvice ostala prisebna:
„Ne smeta me jedna lipa, smeta me općenito vaše ponašanje u dućanu, vaša drskost, te politika zaokruživanja uvijek u vlastitu korist, i to cifri dosta većih od 1 lipe!“
Prije bih uvijek prešla preko svega. Bila sam tiha, uplašena djevojčica koju je svatko mogao zeznuti kak je htio. Bilo me strah išta reći. Ne kažem da mi je do te lipe, jer nije, bitan je sam pristup. A ja više ne dam da me se jebe u mozak. Ak niš drugo, barem neću otići pognute glave jer se nisam niti pokušala izboriti za sebe. Never again!
Velik vam pozdrav od vaše fizičarke!
Post je objavljen 08.01.2009. u 19:02 sati.