Dotaknula sam tišine svojih nekadašnjih priča za laku noć.
Mijenjaju se snovi i prosvjeduju prošlosti na fotografijama. Ipak moje želje ostaju razbacane u kartonskim kutijama. Zaboravljene u povremenim nedostacima inspiracije.
Umorna sam od pogrešnih omekšivača na izblijedjelim majicama i zaboravljanja telefonskih brojeva najdražih osoba.
Opet nekako volim svojih devetnaest godina. U komadu. I djetinstvo ostavljeno u njima. Sa šarenim perlama na mojim rukama .
Odrastanje je uvijek voljelo voditi sukobe. I igrati se skrivača po livadama ostavljenih stvarnosti. Ne trebaju mi ozbiljni razgovori da bih bila dovoljno dobra za ovaj svijet. Ja imam svoj. I baš su mi dragi odnosi u njemu. I ljubičaste zvijezde koje posjeduje i bezbolni poljubci. Moj svijet ima tisuću tisuća stabala trešanja u rano proljeće. I još toliko bakinih kolača. I ima ljubavi koje se ne boje držati za ruke. I puno toga ima moj svijet.
Zašto nikada nisi naučio sanjati o ljetu. Ja sam svoje snove već odavno obojala drugim bojama. A one poklonjene sam istrošila.
Mogu ti samo pričati o moru i nedefiniranosti zapeloj u mojoj kosi. Negdje između pijeska i soli. Sada je zima i možda nećeš shvatiti. Možda ćeš poželjeti zagrebačke pahulje snijega. One koje mi sada donose hladnoću i nemire.
Ja ti mogu samo pričati. O toplini i lepršavim haljinama. Da poželiš plesati kada dođem.
Možda ćeš jednom otkloniti nedefiniranost i zalupiti vrata emocionalnom neredu u ormaru tvoje sobe. Možda ćeš poželjeti pjevušiti ljubavne pjesme. Oprosti ali sada ti mogu samo pričati.
/Molim te sanjaj ponekad,
ako budeš trčao livadama i budu padale latice sa krošanja stabala i mirisale neobične topline između još neprocvalih cvijetova. Naći ćeš me. Tu sam oduvijek bježala od ozbiljnosti. I čekala nekoga da me primi za ruku./
Bas nekako ipak volim svojih devetnaest godina. >U komadu. Možda i svoje drugačije priče za laku noć. možda..
Post je objavljen 07.01.2009. u 22:10 sati.