Neobičan je i neshvatljiv čovjekov život.Iz godine u godinu,iz dana u dan krećeš se među ljudima i stvarima.Ima dana kad sja sunce a da ni sam neznas zasto.Zadovoljan si.Vidis dobre,lijepe stane zivota.Smiješ se,zahvalan si i pleses.Posao ti ide od ruke.Svi su ljubazni,ali neznas zasto.Mozda si dobro spavao.Mozda si naisao na dobra covjeka pa se osjećaš ugodno.Misliš:neka tako ostane,taj mir,ta duboka radost.
A onda odjednom sve postane drugčije,kao kad se oblaci navuku na presjajno sunce..tako te obuzme žalost.Sve ti izgleda crno.Misliš da te drugi više netrebaju.U sitnicama nalaziš razloge da kukaš,prigovaraš,zavidiš,optužuješ.Misliš:uvijek ce biti tako,ovo raspolozenje nikad više neće nestati.I opet neznaš zašto.Možda si umoran.Neznaš.Zašto sve mora biti tako?
Zato jer je čovjek dio prirode,s proljećem i jeseni,s toplinom ljeta i hladnoćom zime.Jer slijedi ritam mora:plimu i oseku.Jer je naše biće neprestano ponavljanje života i umiranja.
Kad to shvatiš,moći ćeš i dalje živjeti odvazno i pouzdano,jer znaš:iza svake noći dolazi novo jutro.Mogneš li to prihvatiti,usvojiš li to redovito dizanje i padanje,ulazit ćeš u život sve dublje i dublje.
Phil Bosmans
(iz vjeronaučnog udžbenika za 1. razred srednje škole "Tražitelji smisla")
Post je objavljen 07.01.2009. u 03:43 sati.