Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/burza-frustracija

Marketing

Prijatelj. S vremena na vrijeme.

Imam prijatelja. S vremena na vrijeme. U vrijeme koje njemu odgovara.
Da pojasnim, radi se o jednom prilično bliskom online (virtualnom) poznanstvu s bivšim kolegom koji živi u inozemstvu, dakle, znamo mnogo tajni jedno o drugome iako se fizički nikada nismo susreli a "poznajemo" se već više od godinu dana.
Ima perioda kada smo gotovo nerazdvojni, ako ne chatamo online, baterije mobitela ubrzano se prazne radi intenzivnog SMS-anja. Ponekad čak imam osjećaj da živimo zajedno, na neki čudan način. Znate ono, kad izlazite do trgovine, ostavljate računalo upaljeno i kratko ga obavještavate da se vraćate za par minuta jer morate kupiti kruh i kekse. Na što on uobičajeno kaže "OK, nemoj potrošiti previše". Čudno, zar ne? Da, i meni je čudno. Zapravo, totalno uvrnuto. I to nije sve! Glasove smo si čuli svega jednom, nedavno, na staru godinu. Treba li posebno spominjati da je taj razgovor trajao satima? Odlično se nadopunjavamo, dovršavamo jedno drugome rečenice, šalimo se, smijemo se istim stvarima... što više mogu poželjeti?

E, pa čini se da sam prilično zahtjevna. Mislim, da li je previše od takvog prijatelja očekivati da mi bude "pri ruci" kad mi zatreba, kad JA poželim s nekim podijeliti sreću, tugu, trač? Pa to ionako stalno radimo...
S vremenom sam počela uviđati da "to" ne radimo "mi" nego "on". Uvijek sam ja ta strana koja sluša, tješi, savjetuje, umiruje i pruža nadu. Kad dođe do situacije da sam JA ta kojoj je potrebno rame za plakanje, nije se baš pokazao idealnim sugovornikom. Jednostavno me "otpili". Nema vremena. Radi. Žuri na sastanak. Gladan je. JE*E MU SE. Imam dojam da ga ponekad nimalo ne zanima što imam za reći i imam li uopće što za reći. Rijetko pita kako sam i što ima novo. Gotovo nikad. Uglavnom u dvije - tri rečenice iskaže razumijevanje i brže-bolje promijeni temu.
OK, ima "mala" strategiju i za takve: nestanem na nekoliko dana. Tada mi počnu stizati mailovi tipa "nadam se da si OK". I - "mala" tu učini... što? Popusti, naravno. Kao pas na uzici poslušno se javljam i vraćam na staro. I opet pristajem biti prijatelj, psiholog, psihijatar, psihoterapeut i ne-znam-što-sve-ne u jednom. Nikako da se opametim i bezosjećajnom tipu kažem "Dosta". Da stvar ne bi bila baš tako jednostavna, činjenica je da uopće nije bezosjećajan; osjećaje skriva bolje nego zmija noge jer je u životu bio povrijeđen (a tko nije?) a kao dijete i spolno zlostavljan te se boji da bi mu srce i duh opet mogli biti slomljeni. Sve ja to mogu prihvatiti i razumjeti i, naravno, (razum govori!) nisam ja ta koja bi trebala rješavati njegove probleme ali... takva sam, ne mogu si pomoći (ovo je trenutak kad razum nestaje). Nekako se i on i ja puno bolje osjećamo kad vidimo zeleni on-line znakic pored imena u instant messengeru. Znamo da smo "tu". Čak i kad ne razgovaramo, prešutno znamo da je sve više-manje u redu, sve dok smo on-line. Suludo, jel' da?

Može li se takav odnos uopće nazvati prijateljstvom? Shvaćaju li ljudi da za kvalitetan međuljudski odnos, kako god ga deklarirali, nije dovoljno samo pričati - ponekad je potrebno i slušati, "biti tu", uzvratiti prijateljstvo? Ali tako je lijepo vidjeti status onoga drugoga on-line...
Ne znam, nisam sigurna ni u što, sita sadomazohističke igre zobi i biča a opet... ponekad dijelimo divne trenutke. Sama pred sobom neprestano pronalazim izgovore. Ustvari, uvijek se sve svodi na svega jedan jedini banalni izgovor: povjeravamo se jedno drugome. I što je najbolje, pri tome se ne moramo gledati u oči niti bojati rumenila u obrazima. Kako biti dovoljno pametan i ispravno odvagnuti između bliskosti i ignorancije? Hamletovska dilema. Ili sam ja samo jedan obični mazohist?


Post je objavljen 05.01.2009. u 14:10 sati.