Evo lani sam bio u Luxemburgu snimati film s prvom damom švicarskog filma Dominique de Rivaz i odmah sam otkrio u centru grada prekrasan restoran»Cafe de Paris», s bogovskom klopom i izborom vina da ti pamet stane. Ne smije se doduše pušiti, ali po danu je bilo toplo pa sam taj restoran koristio za ručak jer se moglo sjediti vani. Uz sam hotel, gdje smo spavali je bio izuzetan talijanski restoran :»Il Cavalliere», ali je navečer hladno, u cjeloj Europi se nesmije pušiti u restoranima, tako da sam u njemu samo jednom guštao u toskanskim specijalitetima i Chiantiju, ali sam zato pritisnut ovom apsurdnom, priglupom i fašističkom zabranom otkrio klub gastarbeitera Portugalaca.... Ribice, škampice, školjkice na sve moguće načine, gusto vino iz doline Doura, a svi puše ko Turci, jer nije restoran nego klub. Dosjetili se braća Portugalci...ime im se svetilo.
Dobro snimili smo i film...Eno ga dobiva nagrade po svijetu, možda će ući i u obaveznu filmsku literaturu, ali Luxemburg, lijep kao da si Dubrovnik preselio u brda, «Cafe de Paris» i slobodna portugalska pušačka republika u centru fašističke Europe su već ušli u moje srce i sjećanje i jedino se zbog toga bojim Alzheimera da svu tu ljepotu ne bi zaboravio.
Bio sam lani i na snimanju u Zagrebu. Pozvao me Ostojić da radimo Matišićevog» Ničijeg sina».
Odmah sam na Kaptolu otkrio restoran Bote Šare iz Stona. Znam familiju Šare još iz mladosti i kad god bi me put naveo kroz Ston jeo bih kod njih. U Bote svega: kamenica, jakobovih kapica, hobotnice, škrpinice i peljeških vina što mirišu na jug i još.
Dobro snimili smo i film...Eno ga dobio sve zlatne Arene na Puli i imaće sigurno i međunarodnih uspjeha i neću nikad zaboravit i prekrasne ljude na snimanju i lijepu atmosferu, kao što neću zaboravit ni tih pet-šest večera i ručkova kod Bote.
Kad sam već spomenuo Pulu, mogao bih dopuniti da je kao stvorena za razvoj izuzetnog teatra. Ima prekrasne restorane. Obišao sam «Ribarsku kuću» i «Vela neru» i već sam bio na pravom putu da napravim dobru ulogu, a kad sam otkrio «Valsabion» koji nije restoran nego bogovsko kušalište pomalo pervertirane mediteranske kužine i izvrsnih istarskih vina znao sam da me ništa na tom putu neće zaustaviti.
Predstava i ljudi u predstavi su bili izvrsni, moja uloga je bila skoro isto tako dobra kao menu od mora u» Valsabionu», tako da nikad neću zaboraviti Pulu, predstavu, kolege i oblizeke kušane u hladovini na morskoj obali, s hladnom malvazijom u orošenoj čaši, hlađen blagim sjeverozapadnjakom uz lupkanje mora o stjenu pod nogama.
Prije toga sam dvije godine radio u najboljem teatru u Europi, barem je tako odredilo udruženje europskih kazališnih kritičara. Jest da je režirao i teatar vodio genijalac Christoph Marthaler, jest da je skupio u Zurich sve najbolje glumce s njemačkog govornog područja i okružio se izvrsnim dramaturzima, scenografima i kostimografima, ali sam uvjeren da je puno pripomogao i izvrstan restoran»La salle», napravljen u samom teatru.Vrhunski kuhari iz Francuske, delicija do delicije, vina samo izabrana pa su i predstave bile takve, izabrane, vrhunske...delicija do delicije.
Glumce...ma zapravo sve umjetnike treba dobro plaćati kao što je to činio Marthaler da im se razvija ukus, da šire dijapazon mirisa i osjećaj za vino, razuzdanost i oblapornost. Takvi će onda biti i na sceni kao delikatna jela u koja kuhar uvijek doda nešto začuđujuće, novo, tako da jelo nikad nije isto.
Dajte molim vas kako igrati suptilnog Claudela, ako si prije toga maznuo deset ćevapa u somunu s glavicom kapule i poslije sljuštio pola litra gemišta od delanca iz socijalističkih vinarija...Nikako...Smrdi ti iz usta i podrigivaš se pa prelijepi stihovi odlaze zasmrditi gledalište obavijeni kiselim parama lošeg vinskog bućkuriša.
Claudel se igra poslije malo kamenica, žabljeg batačića i patkice u gorkoj naranči...umjesto batačića može biti komadić hlapića i obraščić od škrpinice sve zaliveno mirisnim bijelim Luccarellijevim bianco Salento iz zaljeva Taranta na peti talijanske čizme ili muscatom iz Chinona na Loire.
Tamo gdje je sirotinja nema razuzdanosti, nema žudnje, nema razvrata....Samo preživljavanje...utažiti glad s čim bilo .. Samo je jedna jedina ideja - daj šta bilo da se ne krepa od gladi. Tako nastaje kič. Umjetnost... to je stotine ideja...Ona nastaje u obilju... Gdje je obilje tu je i obilje ideja. Ostavi sirotinju na miru...Gladna je.... Nije njoj do užitka nego do spasa. Kad se čovjek spasava u panici je i žuri ubaciti bilo što u se da održi goli život... tako radi i na sceni....Bilo što i što prije...Gdje je tu užitak za publiku i izvođače...Nigdje...Užitak je spor, ustrajan i učinkovit.
O čemu sam ono započeo? O Akademiji? O svrsi glume? Možda bi mi čak pala na pamet i suluda ideja da analiziram predstave u kojima sam igrao i da ističem svoje dobro napravljene uloge....Ne pada mi na pamet.
Evo odustajem....Ustajem....
Ustao sam i uzeo iz hladnjaka već ranije spremljenu mladu janjetinu a la Carpacio, bacio
na nju malo rukole, maslinova ulja, tri kapi limuna i naribao samo malo parmigiana grana padano, ostavio sve da se malo proljubi, a za to vrijeme iz podruma donio chianti od Peppolija. Zapekao kruh i premazao ga mješavinom svježe rajčice, luka i maslinovog ulja.
Gric...Gric...Gric...
Pijuc...Pijuc...Pijuc...
i to mi ne bi dosta. Kako sam prije tri dana položio sušena njedarca od divljag patka u armagnac i narandžu, tako ga sam sad sjetio pa sam otrčao do hladnjaka i izvadio tu želatinu u kojoj su se ljeskale krvave šnitice lagano zapečene divlje pačetine. Dobre ideje nikad ne dolaze same... Sjetio sam se da u podrumu imam jedan stari»Talbot» grand cru classe iz chateaua u području Saint – Julien... Nije mi bilo teško....U nas se kaže:
« Za stražnjicu,
prkno na fortecu»,
Spustio sam se u podrum....otvorio Talbot i pustio ga jednu uru da u miru dekantira....Bio je star...taman mu je toliko trebalo....
Gledao sam ružičastu patkicu u naranči i armagnacu i Talbot kako ruji u kruškastoj flaši i sve me je vuklo da ih zgrabim odmah..., ali sam se sjetio da odgađanje pojačava žudnju, a duga žudnja užitak....Gledao sam tu ljepotu...oblizivao se, a lagano strujanje pozitivnog sadomazohizma je lazilo niz kralježnicu....Šuva...Ježi se koža...Stomak bi još i izdržao jer je već bio ugodno popunjen ali oči nisu:
« Sama noga kroči bliže,
sama ruka čašu diže...
a te kosti,
smejaše se bog da prosti...».
Kako se taj nježni i nevini divlji patak, zaglavio u hajci glupih i pijanih lovaca, istopio pod mojim jezikom ni sam ne znam... Znam samo da da sam pomislio da griješim i u isto vrijeme uživam i da je to, zapravo, smisao nebeske geografije... to jest da su vrata raja i pakla istovjetna i da ih dijeli samo namjera....Moja je namjera bila dobra...Nisam htjeo činiti zločin, nisam htjeo vrijeđati niti huliti boga i prirodu....Htjeo sam uživati...., a koga bi to moglo smetati....?
Kako divlja pačetina zahtjeva jako vino...sve nježne stvari trebaju snagu... tako mi je palo na pamet da bi svom kralju stomaku mogao pružiti još jedno zadovoljstvo, jer sam znao da poslije pačića moram gricnut bokun sira...Otišao sam s predumišljajem u podrum i izvukao jedan stari «Chatoneuf du Pape», iz papinog novog dvorca kod Avignona, jačine 14% i prelio u sić da se odmori....Njega ću poslije sira... Kremasti sir iz Briea sa tartufima sam stavio na drvenu podlogu...u vrtu ubrao nekoliko listića bosiljka i grančicu ruzmarina i bacio po njemu, dodao tri komadića pimenta i pet kapi korčulanskog nevinog ulja....
Zagledao sam se u sunce koje se stidilo i pokušavalo zaći prije vremena i upitao glasno:
« Je li se isplatilo biti glumac»?....,
a priroda je ćuhom vjetrica odgovorila:
«Jest».
Post je objavljen 05.01.2009. u 15:36 sati.