- Uzmi…
Sa nevjericom sam gledao u prljave prste koji mi nude komad, komadinu u mojim izgladnjelim očima, pomalo starog, mrvljivog, ali uz devizu "u sili vrag i muhe ždere" (istini za volju u niti jednoj sili do sada nisam žderao muhe, pa ma koliko bio vrag), zapravo još uvijek jestivog kruha… a gladan sam… joj, i kako… danima nisam ništa jeo…
Onaj trenutak kada shvatite da ono u što gledate nije sasvim novo vašim očima, trenutak koji učeniji i kompliciraniji ljudi i demoni zovu deja vu, pa ma kako se to čitalo, i kada sve odjednom krene svojim poznatim tokom. Nastupio je. Definitivno.
Znam da će uslijediti:
- No, uzmi,
Zahvalno pogledah umrljano lice starog vraga sa zelenom trakicom oko lijevog rukava na brzinu sklepane uniforme…
... i upoznavanje, i gađanje i početak bježanja...
Znam to sve. Sada je samo na meni, hoću li prihvatiti igru ili ću ipak kotač povijesti vratiti još malo unatrag. Probajmo sa vraćanjem.
- Kotač?
- Hmmm?
- Da se makneš još malo unatrag?
- Zašto? Baš mi se sviđa valjati te po blatu i gušiti te mrvicama kruha...
Nnnnda... jeste li sada shvatili koliko problema imam sa već napisanim bljezgarijama onog pisca koji sada izigrava gargojla negdje u visinama grunda pozornice onog kazališta gdje smo ga i ostavili?
Kako da sad ja uvjerim i Kotač i Vrijeme i Smrt...
- Ne miješaj me u to!
- Dobro, neću. Onda ovako:
Kako da sad ja uvjerim Kotač i Vrijeme da je Pisac sve to skupa zbljezgario do jaja i da jednostavno sve treba vratiti tamo negdje u vrijeme... hmmm... vraćao me je nekoliko puta u vremenu, spajao radnje... možda bi najbolje bilo vratiti stvar na prvi susret s Janjom, tada me još nije prala paranoja da sam "pisan", a i prisjećanje na njenu pojavnost tada u avionu, mmmmm ...
...
- Oprostite…
Ženski glas iza mene. Šutim.
- Oprostite… - ovo je bilo glasnije. Moram priznati ima seksi glas. I dalje tvrdoglavo šutim.
- Gospodine! – uhaj! Pa znamo se i svađati… a to joj dobro stoji. Skoro da i meni počinje stajati.
Podignem stolac i okrenem se:
- Izvolite molim – i osjetim kako mi se spušta vilica i zaista ustajem na najosjetljivijem dijelu…
Nehotice ispustih uzdah koji je graničio sa urlikom uspaljenog gorile koji, nakon mjesec dana apstinencije , bane na proplanak dupkom pun ženki.
Lagano crvenkasti uvojci ispod male crne naherene kapice spuštali su se do ogoljenih ramena uokvirujući pravilno lice kojim su dominirale ogromne zelene oči. Od ramena dolje dvije su čvrste izbočine dominirale središnjim prizorom tek ovlaš prekrivajući pogled na vitke noge, u, naravno, ukusnoj mini suknji... Još ako ima i čizme… nek' me ženi – pomislih.
Što mogu, vidim li čizme na ženi naprosto pobenavim… i… kao da me čula, mlada dama prebaci nogu preko noge otkrivši fino izdužene vretenaste listove u crnoj koži… mijaoooouuuu…
... i kako da ne oženiš takvog komada, pogotovo kad ti samo par minuta poslije stjera jaja u grlo... doslovce...
Ne, bolje bi bilo da ipak ne letim,...
- Vrijeme?
- Kaj sad?
- Idemo natrag u Ured, u vrijeme pojave Mauricea?
- Zašto?
- Možda zato jer te molim da to učiniš?
- Nisi baš uvjerljiv
- Što bi te učinilo uvjerenijim?
- Da me prestaneš jebati u zdrav mozak i da makneš ruku sa mog Kotača!
- Oprosti, ali mislio sam da je to kotač Povijesti...
- Da budalo, dijelimo isti kotač, si ti normalan?
- Dijete drago, znaš i samo da je Gabriel malo tup i praznjikave glave – Povijest odnekud prozbori. Moram priznati da se udebljala od zadnji put.
- To dobro zboriš, sestrice...
Dakle... nisam nikada razmišljao o tome što se dešava kada se Vrijeme i Povijest nađu zajedno. Vjerojatno samo veliki događaji... ili jedno drugoj slomi kotač.
Nadam se samo da se Kotači znaju čuvati.
K vragu i k jarcu!
- Kome sad? Vragu ili jarcu?
- Maurice! I ti si tu? Što vragu ili jarcu?!?
- Pa rekao si "K vragu i k jarcu", pa sad ne znam kome?
- Opet si pio?
- Opet si pao pod kola mrtvaca?
- A ne, to se dogodi samo jednom... na početku smrti, obično...
- Znam... čuj... ovaj tekst uopće nije smiješan, znaš?
- Ne mogu si pomoći, pokušavam naći zamjenu za onog tupavca kojeg smo ostavili u skla... pardon, kazalištu
- A vi ste bili ti koji ste mi zasmradili moju ropotarnicu?!?
- Što? Tko je to?
- To je Povijest. Upoznajte se Maurice – Povijest, Povijest – Maurice
- Drago mi je... i meni...
- Čekaj... rekla si "zasmradili..".
- Da...
- Pa ono onda nije bilo kazalište?
- Kako si mi danas pametan Gabriele, ne mogu se načuditi... ne, sinko, ono je bila moja Ropotarnica Povijesti, iz koje se nitko ne vraća
- Nitko?
- No, čast izuzecima. Ali, za to treba imati dobre veze...
- Veze?!?
- Pa, recimo, Lucifera za tasta
- Grmmmmphhhh... da, sad mi je jasno otkud ono prisjećanje s početka. I znam kuda trebam otići.
- Kuda?
- Na početak!
- O joj, ne opet!
Post je objavljen 04.01.2009. u 10:54 sati.