Prošle, 2008., godine umro je Jurij Družnikov, jedan od prvoboraca neovisne ruske kulture sovjetskoga perioda, prozaist, dramatičar, znanstvenik. Ovdje bih podsjetila na njegov lik i djelo, jer je u hrvatskoj kulturi ipak ostavio vidljiv trag.
Jurij Iljič Družnikov rođen je u Moskvi 1933. godine, u turbulentno vrijeme koje je, između ostalog, obilježeno imenovanjem Adolfa Hitlera njemačkim kancelarom, potresom u Japanu, prohibicijom u SAD, rođenjem kontroverzne umjetnice Yoko Ono, premijerom filma King Kong, nasrtajem Paragvaja na Boliviju te kao okvirom svega – Staljinovim čistkama u «najdemokratskijoj zemlji na svijetu». Po završetku srednje škole kraće je vrijeme studirao na Latvijskom sveučilištu u Rigi i radio kao glumac u Riškom dramskom teatru. Potom se vratio u rodni grad i završio pedagoški fakultet. Dvije godine predavao je rusku književnost, da bi se potom posvetio uredničkom radu u izdavaštvu i novinama. Prvu knjigu Nešto ne ide (Čto takoe ne vezet) cenzura je zabranila 1971. godine, u vrijeme kad se partijskim dekretom od književnosti izričito tražilo bude optimistična i beskonfliktna, a njegova se priča, jedna od uporišnih u knjizi, blago referirala na mračno doba sovjetske povijesti što je činovnicima Glavlita (Glavne uprave za književnost i izdavaštvo) ličilo na «autobiografski element koji bi mogao uznemiriti javnost». Niti s drugim rukopisima Jurij nije imao previše sreće: ulomke koje je slao časopisima nijedan urednik nije htio objaviti, a jedan tekst, koji se ipak provukao – «popljuvale» su utjecajne partijske novine «Izvestija», optuživši autora za širenje «štetne filozofije». Tako je umjesto proze Družnikov ruskim sovjetskim čitateljima predstavio dvije knjige o odgoju djece, koje su se pojavile 1974. Napisao je i dvije komedije Učitelj se zaljubio (Učitel' vljubilsja) i Otac na jedan sat (Otec na čas), koje su isto odmah bile zabranjene. Međutim, Jurij se Družnikov nije dao obeshrabriti: nastavio je djelovati u undergroundu. Štoviše, tu je dao iznimno velik doprinos: u povijesti «disidentskog kazališta» ostat će zapamćen po tome što je zajedno s još jednim «nepoćudnikom», popularnim filmskim glumcem Savelijem Kramarovom (znamo ga po dojmljivoj ulozi u sovjetskom filmu Dvanaest stolica iz 1971!) osnovao književno-estradno kazalište DK (Družnikov-Kramarov). Spomenuti podzemni teatar bio je jednom od rijetkih ilegalnih «institucija» koja se u Brežnjevljevo doba usudila provocirati javnost, a Družnikov je «specijalno za hrabre» napisao tekst Tko je zadnji? Ja sam iza vas (Kto poslednij? Ja za vami). Kako je pothvat završio - ne treba opisivati, dovoljno je reći da je to bila kap koja je prelila strpljenje sovjetskih literarnih činovnika koji su pisca po hitnom postupku izbacili iz Saveza književnika i tako ga praktički izbrisali iz oficijelne književnosti. Savelij Kramarov pak brutalno je prognan iz zemlje. Družnikov je o svome konfliktu s vlastima pokušao nešto više reći 1987. godine, u osvit perestrojke, priredivši u rodnoj Moskvi izložbu o svome stvaralaštvu – Deset godine piščeve izopćenosti iz sovjetske književnosti (10 let iz''jatija pisatelja iz sovetskoj literatury), međutim, ispao je «kokot koji je prerano kukuriknuo» te je godinu dana kasnije morao emigrirati u SAD. U Americi je kraće vrijeme predavao kreativno pisanje u Austinu, na Teksaškom sveučilištu, a potom je dobio stalan posao profesora ruske književnosti na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu.
Negdje sredinom 90-ih godina, kad je učvrstio svoju poziciju na sveučilištu, Družnikov se počeo povezivati s istaknutim proučavateljima ruske emigrantske književnosti u svijetu. I meni je, sjećam se, poslao pismo adresirano na Zagrebačko sveučilište, grad Zagreb (bez drugih detalja) i državu Sloveniju (!). Zahvaljujući snalažljivosti poštara pismo me našlo, ali mi pošiljateljevo ime nije ništa govorilo. Stoga sam ga ljubazno zamolila da se pobliže predstavi, da pošalje svoje radove i sl. Ubrzo su na ispravljenu adresu stigle sve važnije knjige koje je objavio u Americi, kao i hrpe kritičkih odjeka na njegova djela objavljene - pa mogu reći – po cijelome svijetu. Pokazalo se da je Družnikov vrlo značajno ime ruske književnosti 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, a to što ja nisam čula za njega posljedica je njegovog literarnog statusa (autorske pozicije) u domovini: Družnikov je djelovao u «tvrdom» undergroundu, a radove je širio u meni nepoznatim samizdatskim kanalima. Mnogi su pojedinci, valja reći, pa i cijele skupine te čak i «škole» široj publici i istraživačima bile nedostupne i nepoznate, tako da još i sad, kad su, eto, od samoukinuća Sovjetskog Saveza prošla zamalo dva desetljeća, neočekivano izranjaju neka čudesna djela i sudbine zabranjene i zatrte «slobodne ruske književnosti». Najveći je uspjeh Družnikov kod zapadnih čitatelja postigao romanom Anđeli na vršku igle (Angely na končike igly, 1989), u kojem opisuje atmosferu straha u novinarskom miljeu poststaljinističkih ljeta, te dokumentarnim radom o Puškinovu životu Uznik Rusije (Uznik Rossii, 1992), za kojeg sam kaže da spada u žanr «vesele znanosti». Publicistička knjiga Cinkaroš 001, ili Uspon Pavlika Morozova (Donosčik 001, ili Voznesenie Pavlika Morozova), koju je Družnikov tajno pisao od 1979. do 1984., a u kojoj raskrinkava tobožnjeg uzornog pionira Pavlika Morozova, prokazivača vlastita oca, postala je 90-ih godina prošloga stoljeća kamenom smutnje među zapadnim rusistima (o tome je Jurij napisao tekst pod naslovom Mutna voda kompilacije za tematski broj "Književne smotre" posvećen vodi, Voda - nacrt za jednu enciklopediju).
U Hrvatskoj je Juriju Družnikovu 2004. objavljen roman Viza za prekjučer (Viza v pozavčera, 1998). Autorska prava ustupio je, kao pravi prijatelj, besplatno i još se potrudio obznaniti da se svjetska premijera navedenog djela događa istodobno u Londonu i Zagrebu, što je hrvatskim izdavačima (Disput i Hrvatsko filološko društvo) bila velika čast. Niti za sljedeću svoju uspješnicu, roman Superžena (Superženščina, 2004) nije tražio naknadu za autorska prava, međutim, objavljivanje se ponešto odužilo zbog nerealizirane potpore koju je hrvatskim izdavačima obećalo Družnikovljevo sveučilište. U tom čekanju iskrsnuli su, kako to već biva, drugi poslovi tako da Superžena čeka neka druga, bolja vremena. Jurij je u međuvremenu završio još jedan rukopis, svoje životno djelo, kako mi je napisao u kratkome mailu, koje je također želio besplatno ustupiti. Planirao je tim povodom (zapravo, u prigodi 75. obljetnice života) organizirati i znanstveni skup o svome stvaralaštvu. U Varni, u Bugarskoj, jer se dosta relevantnih bugarskih rusista bavi njegovim djelom. O opusu magnumu, koji je spomenuo, nismo stigli izmijeniti mailove: Jurij je utihnuo iznenada, samo nekoliko dana nakon što je poslao dva obećana teksta o svom "samizdatskom razdoblju".
Post je objavljen 03.01.2009. u 22:22 sati.