Marketing
JUČER, DANAS, SUTRAA...!
Voljela bih započeti jednom pričom koja me podsjeća na nekog s kim sam bila spremna podijeliti sve, a sad na kraju ostala je samo puka priča i jedno slomljeno srce.
Alkemičar, Paulo Coelho, str 7. „…Alkemičar je poznavao predaju o Narcisu, lijepu mladiću koji je svakoga dana u jezeru promatrao sebe i utopio se. Tamo gdje je pao, narastao je cvijet koji su prozvali narcisom ili sunovratom.“ No Oscar Wilde je završio priču na drugačiji način. Čim je Narcis umro došle oreade, gorske nimfe i vidjele da se slatkovodno jezero pretvorilo u vrč slanih suza. Naime jezero je oplakivalo Narcisa, a oreade se nisu tome čudile jer je jezero jedino imalo priliku svakodnevno gledati njegovu ljepotu. No jezero nije vjerovalo da je Narcis bio lijep. „Oplakujem Narcisa, no nisam nikad primijetio da je Narcis bio lijep. Plačem za Narcisom jer sam uvijek, kad bi se on nagnuo nad mojim obalama, mogao vidjeti kako se, u dubini njegovih očiju, ogleda moja vlastita ljepota.“
Pitaju me, zašto ja plačem za Narcisom?
Eh zato što ga svaku noć sanjam, a kad se probudim vrtim film svake sekunde provedene s njim. Sjećam se svake riječi jednog narcisoidna i egoistična dječaka, ali tada se vratim u stvarnost i opet padam, klonem u jednu dubinu toliko bolnih sjećanja da ih se ne može opisati riječima.
Dragi moji prijatelji pišem ovo jer znam da će te me razumjeti, jer ne gubite koncentraciju nakon jednog pročitanog retka, jer znam da vam ne treba dodatno objašnjavati. Iako me to nikad nije smetalo, vjerujte mi ima i takvih koji ne shvaćaju, ne razumiju napisane riječi.
Priznajem jer to ne mogu sakriti. Boli me! Još uvijek boli i bojim se. Strah me jer ne prestaje boljeti. Sjetim se riječi prijatelja koje kažu : „Taj ako te je zaslužio vjeruj mi popušio je, ako te nije zaslužio svejedno digni glavu i ne posustaj.“ To je ono što pokušavam cijelo vrijeme, ali ne mogu opisat koliko je to zaista teško. Dignem se i krećem i želim i trudim se, a onda…lom, slom, pad i isplačem dušu jer ne mogu to sakriti u sebi. Imam potrebu to s nekim podijeliti. Izabrala sam prvenstveno ovaj način jer iskrenih prijatelja imam mnogo, a nemam snage za pričanje. Ne tražim utjehu, niti komentar nego razumijevanje za mene što sam takva jučer, danas, a vjerojatno i sutra. Stoga radujte se prijatelji kad ne mogu ja. Zapjevajte umjesto mene svi do jednoga jer me boli i obuzela me tuga, zato vas molim ne dirajte mi uspomene jer sam dovoljno za sve kažnjena.
Tražim način, tražim put povratka mene. Iako znam da neću biti više ikad ona stara, ali trudim se biti bolja. Jedino što me vraća meni jest ovo piskaranje riječi da napišem makar i nekoliko rečenica.
Tužno je to što snijeg pada bez mene. Bez mog iskrenog osmijeha na licu. Pada bez mene, no iako ga toliko obožavam, nije mi stalo. Nije mi stalo do sreće. Žalim i tugu pokušavam sakriti, a ne mogu. Ne mogu napisati nešto s čime bi bila zadovoljna i rekla sebi EDO…ma da ponosna sam na ove riječi jer su proizašle iz moje glave, jer sam ih ja zapisala. Sve je drugačije, točnije kontrirano. Eh da…samo stilski ne obrađene riječi prožete istinom, tugom, osjećajima. Zaboraviti ne mogu, a pitam se kad će sve to prestati? Zašto plakati ako kažu da sam predobra i da me nije bio i onako vrijedan. Eh utjehe, utjehe… riječi koje ne pomažu…riječi u koje ne vjerujem. Riječi koje tražim iznova…iz dana u dan, a nemaju koristi…samo tražim da me saslušaju i osjećaju se obaveznim utješiti. Ne…, ne tražim utjehu samo da me se sasluša i očekujem trunku razumijevanja.
Prijatelji ne pitajte me za njega jer mi i onako suze klize niz obraz i prate me na samom koraku ulaska u san. Na samom buđenu i kroz čitav dan samo uspomena i sjeta. Zapravo tuga, bol i suze.
Ne veseli me ništa, rastužuje me sve. Priznajem trudim se jer to MOGU, HOĆU i ŽELIM. Trudim se vratiti. Iz magle se dignuti i krenuti u nova svitanja. Tamo gdje će snijeg padati zimi i sunce grijati ljeti, tamo gdje se skriva moj osmjeh, moja sreća.
Ono što bih možda rado napravila da se pojavim ispred kuće jednog narcisoidnog dječaka (nikad me nije smetala njegova narcisoidnost, čak me nasmijavala…njegove najljepše oči i to što je sebi tako lijep i najbolji i nema boljih od njega…) i da vrištim. Da izderem svu tu svoju bol, da izgubim glas i da istisnem tu tugu iz srca, iz duše, da me zagrli, stisne kao nekad uz sebe i shvati. Želim da konačno shvati koliko mi je značio, koliko boli, koliko me povrijedio.
ALI to je samo san i opet se zatvaram u sebe, plačem i komadiće tuge ostavljam za sobom i ponavljam stih pesimističnog romantičara Edgara Allana Poea NEVER MORE!
Ostavljam još ovo napisano jedne noći kad me nešto trglo iz sna…
Noćas, isto kao i predhodne noći
i one noći prije.
Noćas, kao i svake noći u ovih
dva tjedna sanjala sam isto.
Sanjala sam riječi koje su bile izgovorene.
Sanjala sam osobu.
Noćas, isto kao i noći prije
srce mi na isti način prestalo kucati.
Svijet mi se opet srušio.
Sve je tako nekako bez smisla,
bez imena bez broja.
Izvana komformistički nastrojena
u skladu, u harmoniji,
a unutra kaos, nered, tuga, bol.
Noćas sam izašla na snijeg,
nisam osjećala hladnoću
već samo bol u dubini mene.
Iako se smijem, a nije mi do smijeha.
Iako se trudim biti ja, a više nisam ista.
Slomljena, tužna sjedim u kutu sobe
sa suzama na licu dižem se
i trudim se zaboraviti.
Izlazim i sjetim se napisati nešto
jer znam da on to neće shvatiti.
Noćas, slijedeću noć i onu iza
nikad neće shvatiti smisao ovih
napisanih riječi, ovih osjećaja,
mene.
Kao što ja ne shvaćam smisao svega među nama,
tebe.
Noćas sam još uvijek tu,
još uvijek sanjam,
a sutra…
Sutra sam tko zna gdje
i tko zna tko će mi tada ući u san.
i još jedan prigodni video grupe koju obožavam....
Free Image Hosting at www.ImageShack.us" />
Post je objavljen 03.01.2009. u 21:53 sati.