Cijele noći je padao snijeg. Sasvim logičan zaključak za nekoga tko se ujutro probudio i kroz prozor vidio u bijelo zamotan pejzaž. Ako se pogled na uličicu s kantama za smeće i nekoliko izgladnjelih mačaka uopće može nazvati pejzažem. Magda je voljela snijeg jer je tom otužnom prizoru davao dozu svečanosti. Kao kada stari ofucani kuhinjski stol prekriješ svježe opranim i ispeglanim bijelim stolnjakom. Upravo je to odlučila i učiniti, ali ne odmah. Prvo mora u trgovinu po namirnice.
Još nisu odvezli smeće, zaključila je u povratku, ali je ono smrdilo kao da se predaje, tek reda radi, Magda se nasmiješila. Naložila je vatru, skuhala kavu. U teki je pronašla recept, blijedoplava slova, pisana njenom dvadeset godina mlađom rukom. Znala ga je napamet, ali ipak, voljela ga je imati na oku dok mijesi paprenjake. Da se štogod ne zaboravi.
Dan je odmicao, a Magda je pekla. Negdje oko podneva osjetila je slabu glad, ali joj se otela. Pucketala je vatra. Otežao je dan. Predvečer je sjela kraj prozora. Primijetila je da se snijeg već pomalo otapa. Limeno je zazvečala kanta, rep se mjauknuvši sklonio u njenu nutrinu. Na Magdinom starom stolu iskrio se bijeli stolnjak, i na njemu paprenjaci. Mačke ne jedu kekse, zar ne?
Post je objavljen 02.01.2009. u 20:34 sati.