Kad bih morala opisati jednom rečenicom ovu godinu, sve bi stalo u to da je -proletjela. Sve je proletjelo. I vrijeme i događaji i mjesta na kojima sam bila i tuga i strah i radost. Dok sam se okrenula, dok sam podigla pogled s tastature tačnije, prošlo je pet mjeseci od dočeka prošle Nove godine. Vrijeme je prozujalo dok sam ja pisala diplomski. Odjednom sam se zatekla u maju mjesecu kako se čudim što je drveće ozelenilo i što ljudi nose majice kratkih rukava. Pa je onda došao mjesec juli i ja odbranila taj diplomski. Sve u trenu. Toliko truda, rada, neprospavanih noći i sve bi gotovo za manje od deset minuta. Što ti je život. Eh, pa onda odemo na godišnji odmor i da nemam u folderima preko osamsto (800) slika, tačno bih mislila da sam sanjala taj Egipat. Pa sam se vratila i nastala je potraga za poslom. Strah, zabrinutost, nervoza i proleti i taj period...dok sam se okrenula, počela je nova školska godina. Period moje adaptacije na novu okolinu - nije ni postojao. Kao da sam među tim ljudima godinama. A doduše, za dublja razmišljanja i premišljanja nisam imala ni vremena. Danas gledam svoj IV 1 i ne mogu da vjerujem da je polugodište gotovo i da imamo veseli čas. Pa mislim, kako?!?! U kojem momentu u životu vrijeme počne letiti i ti se trudiš da držiš korak i trudiš se da ne zaostaješ i sve što na kraju imaš je osjećaj da trčiš uporno trčiš i ne staješ i ne znam u kojem momentu će opet vrijeme da uspori i sve se opet počne mjeriti normalnim minutama....
Gledajući Anju, tek vidim kako vrijeme brzo leti. Od one male štruce, postala je brzopuzajuća djevojčica sa dva donja zuba i kosicom koja se presijava na crveno. I koja me zove tkate. I maše i mlatara rukama kad me ugleda kao da će da poleti. I plače kad joj odem negdje....
I nije da se žalim. Daleko od toga. Završila sam fakultet, našla posao, sve po nekom redu, kako treba da bude. Gledano statistički, ova godina mi je bila bolja od zadnjih pet u nizu. Čak Novu slavimo u hotelu s pet zvjezdica, ni manje ni više. Baš drugu govorim, postala sam si preveliki snob. Činjenica koja me čini sretnom je ta da imam takvo društvo i takve prijatelje s kojima mi ne bi bilo dosadno i u špajzu da smo za Novu. Ne. Stvarno, mislim da imam prave razloge da budem sretna i zadovoljna. Samo jedno mi nedostaje. Onaj osmijeh na licu od uha do uha. Osmijeh kojem je uzrok samo jedna jedina emocija na svijetu – ljubav. I našla sam čak i tu osobu koja bi mogla razviti taj osjećaj kod mene...samo...što sve lijepe stvari u životu dođu sa ponekom komplikacijom u paketu. Polako. Duga je godina pred nama :)
Sve najljepše u Novoj godini Vam želi
anna
Post je objavljen 31.12.2008. u 13:54 sati.