Razgovarao sam danas s prijateljem i
spomenuo je mrvu kiseo žal za propuštenim djelima i stanjima uma kada je za to bila prilika i mladost a ja
ne mogu nikad, po duši, iskreno osjećati žal za propuštenošću
koliko god negdje bila doista,
jer to - u stvari - nikada nije bilo tako,
niti je moglo biti jer, heraklitovski,
tada,
ili u stanju nisam bio ja ili u stanju nije bio svijet.
Posljednjih tjedana osjeti koji kolaju utrobom novi su,
kao ushiti tek prohodalog, toplo uskafanderenog djeteta nekakvim glupim suhim listom na cesti ili golubom.
Pojavljuju se iz nekih čudnih isprepletaja,
ljepota i užasa, hladnovlažnih genitalija i slinave smrti, čiste čistote i okaljanosti, dosade i divljanja,
amnezije, sjećanja, ljubavi i nježnosti i
odumiranja,
zastrašujuće indiferentnosti,
sreće,
i nepoznatog...
ostaju kratko, dozlaboga zgusnuti i nestrpljivi, nestaju,
ne mogu ih shvatiti,
ne trudim se.
Osjet - recimo - "tuge" večeras, neusporediv je sa ikakvom "tugom" ranije okušenom,
jer to nije nikakva prokleta tuga,
ništa u njoj nije prepoznatljivo, nema bliskih trnaca.
Nju noćas mogu obuhvatiti,
uglaviti jedino u čabar s jednim albumom i
ni u šta drugo pod svodom.
Tu je jedino ta neka toplina i nehumanost,
čuđenje i otuđenje,
gubitak identiteta i predivna neka cjelina,
i šuplji bol i
who the fuck am I,
i hladno kompjutersko cvrljenje
i nešto medievalnoduhovno
i posve nešto prozaično, sirovo, kako treba.
Nikad nisam razumio niti volio OK Computer,
u ovih jedanaest godina,
do večeras.
Nisam, do večeras, bio u stanju.
Postoji komad glazbe za svaki trenutak,
a čisti je slučaj hoće li se ikad susresti.
Post je objavljen 27.12.2008. u 23:25 sati.