Prva predstava koju sam izvodio bila je komedija...imitacija i improvizacija. Imao sam tri godine i sa babom Jakom sam bio na Jažvi – odvojku rijeke Trebižat, zapravo dio rijeke koji se nastavlja na jaz – i gledao sam Vranu Brajkovića, babinog rođaka i poljara po funkciji kako gazi preko Jažve, zavrnuvši nogavice od hlača i još se držeći rukom za međunožje i dižući ga naviše uz tekst:»A, foga ti vode», što je zapravo značilo, a Boga ti kolika je voda narasla ...samo što se ime Njegovo ne spominje uzalud pa je to bilo:»A foga ti vode». U to vrijeme sam imao jednu piđamicu, koju mi je sašila mater, i zvala se:»Piđamica s ćolpezima»... Naravno da vama ćolpez ništa ne znači, ali to je zapravo jolpaz – turcizam za razbojnika. Nisu to bili nikakvi ćolpezi nego na jeftinom platnu mustra sa cirkuskim klaunovima – to me je možda i obilježilo - , zapravo onim figuricama koje često nazivamo Hercegovcima – figurice koje u oblom podnožju imaju olovo i kako ih god baciš dočekaju se na noge – nešto mi je poznato. Kad bi uvečer došli gosti, mama bi me obukla u tu piđamicu sa ćolpezima i dovela da se prije spavanja pozdravim s gostima, a stari bi mi rekao da malo imitiram Vranu. Ja bi zavrnuo nogavice, uhvatio se desnom za mudašca, podigao koliko god mogu piđamicu i najdužim korakom koji sam mogao proizvest počeo hodati kuhinjom i najdubljim glasom koji sam mogao proizvesti tulio:»A Foga ti vode». Smijali su se, ali nije bilo aplauza, jer ljudi nisu znali što je aplauz. Aplaudiralo se samo na mitinzima poslije govora o obrani domovine.
Poslije bi išao spavati i cijele noći gazio Jažvu.
Sutra bi me moj stric Mirko, adže Mirko, koji je sinoć prisustvovao predstavi milovao po glavi i govorio:
« Biće od tebe nešto».
Tada sam prvi put bio i u kinu. Igrala je Disnijeva»Snjegulica i sedam patuljaka». Baba Jaka me je držala na rukama da vidim što se dešava na platnu, a ja sam nakon prve pojave Snjegulice počeo vikati i plakati:» To je moja mama...Mama...Mama...Mama», pa su ostali gledaoci pozvizdili i baba me je odnijela kući da ne smetam projekciji. Sva djeca misle da su njihove mame najljepše na svijetu, a Diznijeva Snjeguljica je stvarno lijepa. Već me tada nisu shvaćali.
Sa četiri sam naučio čitati, a sa pet znao napamet:»Razgovori ugodni naroda slovinskog», knjigu anegdota o Nesrudinu Hodži i «Tri hajduka» od Jove Jovanović – Zmaja.
Kad bi adži govorio o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu i o Stojanu Jankoviću samo bi mu oči bljeskale...Kad bi mu ispričao o Nesrudinu i pjevcu koji ima postojanu boju smijao bi se i govorio:»Nemoj mali više odrišiće mi se pupak od smijeha», a kad bi se popeo na stolicu i najdubljim glasom koji sam mogao proizvesti započeo:
« Aha, haha, babo moja,
ni živih se nisam boja,
kad su bili za užasa,
a kamo li mrtvih pasa»,
adže bi me zagrlio i s očima punih suza rekao:
«Biće od tebe nešto».
Drugo iskustvo s teatrom sam imao preko mog starijeg brata Kažimira. U Čapljini se davala
«Pokondirena tikva» od Jovana Sterije Popovića, u izvođenju Kulturno umjetničkog društva «Miloš Pudar», a ulogu ljubavnika je igrao moj stariji brat.
Mama i tata su me poveli na premijeru. Pokondirenu tikvu je igrala naša susjeda teta Anđelka Marušić žena komšije Nikole...u najboljim godinama....što bi rekao Villon:» Dobra, bijela, lijepa i sprijeda i straga». Od svega sam zapamtio, da je Anđelka bila lijepa, da je brat bio pravi momak i da joj je ljubio ruku, da je meni bilo lijepo i rečenice s kraja komada: »Izbirač nađe otirač».
Treće iskustvo s teatrom je bio moj debi u teatru i debakl.
Učiteljica Zora Savić...teta Zora, je odlučila raditi predstavu:» Snjeguljica i sedam patuljaka». Ja sam bio u prvom razredu osnovne škole i igrao patuljka Strijeljka. Nisam imao puno teksta, ali je bilo puno radnji, pjevanja kod odlaska u rudnik, kod dolaska iz rudnika i za stolom kod jela a i inače dosta zahtjevna predstava. U posljednji trenutak pred premijeru su se sjetili da bi trebali i kostimi i šminka pa su naručili kostime u Narodnom pozorištu u Mostaru, a i šminkerice koje su nas trebale preobraziti. Kostimi su došli na premijeru, a s njima i stručnjaci iz Mostara koji su nas obukli, nalijepili brade i brkove i sve bi bilo dobro da patuljka Mudronju, šefa patuljaste bande, nije igrala Seka Begić, curica iz četvrtog razreda. Kad je ona izašla u dimijama, bluzici, s krampom na ramanu i lopaticom i da je samo to nego i sa bradom do pupka i brkovima...ja sam se počeo smijati....nisam izgovorio ništa od teksta i nisam mogao ni pjevati...Smijao sam se i smijao...Roditelji u gledalištu su naravno aplaudirali, a ja sam iza scene posrkao dvije dobre šamarčine od tete Zore. Bio je to moj prvi debi i debakl.
Kasnije sam bježao od školske dramske sekcije ko od vraga pakljenog.
Radi se «Šegrt Hlapić» i ja bi ga trebao igrati. Izvučem se nekako od te glavne uloge, ali moram igrati majstora Mrkonju...negativca. Puno manje teksta i puno manje proba....to mi je obiljžilo karijeru. Predstava je uspjela kao što uspjevaju sve amaterske predstave...Toliko ljubavi nema ni u jednom teatru...Poslije su mi govorili: «Dobro si glumio samo se nije čuo tekst». Nije se ni mogao čuti...Nisam ga naučio....Upravo sam čitao «Winetu» i « Nevina u ludnici».
Sad se naravno postavlja pitanje... Pa otkud u teatru?...Ne znam.
Post je objavljen 27.12.2008. u 20:27 sati.