Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ttonka

Marketing

ewo......moj prvi post.........nadam se da će vam se blog sviđati i da će te me kommati......(i ja ću vas)......a sada i jedna priča......:

TEA

Jednog kišnog dana Tea je šetala ulicom grada. Bila je u mantilu i čizmama, koje nisu bile takve da bi je štitile od kiše. Voljela je sa šeta po kiši. Uvjek je govorila da joj pomaže da odkloni svakodnevne probleme.
Tea je bila učenica, i imala je petnaest godina. Bila je odličan učenik, dok nije srela njegove plave oči i dok jedno drugom nisu rekli "zdravo". Od tog dana su njeni vidjeli da se sa njom nešto događa. Počela je da se šminka i oblači suknje i haljine do tada je nisu mogli izvuci iz traperica.
A onda je njen otac našao Kristijanovu sliku u albumu. Od tada nije smijela da izlazi van. Kada joj je kasnijo autobus, roditelji joj nisu vjerovali.
Tea je svakoga dana bila tužnija i tužnija, nije ga mogla izbaciti iz glave, jer joj se pričestio za suze. Još se nisu ni poznavali a znali su da pripadaju jedno drugome.
Zajedno su šetali po kiši, a odmah bi Tea rekla "hajmo pod naše drvo". A onda bi dugo sjedili na klupi ispod drveta i pričali.
To je trajalo šest mjeseci.
šest mjeseci sunca, ljubavi, nezaboravne ljubavi.
Onda su Teu počeli pratiti, a ona je razmišljala o samoći. Počela je da priča Kristijanu, al je on sve najmanje od nje krio. Zatim je sjedila u svojoj sobi i pokušavala da priča sa svojom majkom, ali ona nije marila za nju. Mama je progovorila sa Teom, a Tea je rekla "čujes li kako se lijepo i tiho čuje".
Kristijan je stalno čekao na klupi ispod drveta, ali Tea nije dolazila. Nije je bilo, i kad bi neko pitao za nju, svi su šutili.
Tea se potpuno promjenila. Prijateljice su joj rekle da Kristijan odlazi iz grada. On govori "tu sam našao i izgubio sreću".
Voz je kretao u 14.00 sati. Ona se vračala iz škole, nije otisla kući već na stanicu. Nasla je voz koji je trebao krenuti i našla je i njega, pune oči suza. Vidio je Teu i iskočio, čvrsto je zagrlio. Oboje su plakali. Kristijan je rekao "šta ćemo Tea, šta da radimo, da bi smo živjeli sretno?". Ona ga je gledala i njegove plave oči, a suze su joj postale teret.
Šutila je i jecala.
Voz je već krenuo "zbogom Tea, možda ćemo se nekad sresti. Ja odlazim a ti znaj da te još uvjek volim".
Dugo je mahao, a ona je stajala i dugo mahala za vozom. Nekako je našla put do kuće i odma je otišla u svoju sobu.
Odlučila je da se ubije. Kad su joj roditelji otišli na posao, još je uvjek sjedila u svojoj sobi i razmišljala. Bio je Petak 13. Ušla je u kupatilo i puštala toplu vodu i ušla u kadu. Počela je histerično da se smije držeći život u rukama, dok je umirala govorila je Kristijanovo ime.
Tea je polako i sigurno koračala u smrt.
Otac je ušao u kupatilo i počeo je da viče "ja sam kriv za sve, za sve!". "Ja sam je ubio!". Žena ga nije razumila, ali kad je došla pala je u nesvjest.
Došla je hitna pomoć, ali je bilo prekasno.
U njenoj sobi su našli pismo, pisalo je:

Petak 13

Dragi Oče

"Nemoj da se ljutiš na mene. Ovo je bilo najbolje i najlakše rješenje. Nije me bolilo. Moj Kristijan je otišao iz grada a ja za uvjek iz ovoga svijeta. Vi ste jos mladi. Ako budete imali kćerku, daj te joj ime Tea. Neka ima ono sve što nisam ja imala. Neka bude sretna.
I poslije svega VOLI VAS VAŠA TEA".


Dan poslije Teine smrti stiglo je pismo od Kristijanovih roditelja, pisalo je:


Subota14


Draga naša Tea

"Kristijan nije više živ. Od kada se vratio, djelovao je nikako, izgubljeno. Bio je petak 13. Ovdje je padala kiša, nije htjeo da ponese kišobran, neznam zašto. Drug mu je rekao da se skloni sa puta zato što su kola nailazila, Kristijan ga nije poslušao i kola su ga udarila. Na smrti nam je rekao: "Ja moram svojoj Tei, ona me zove."
Dao mi je adresu da ti napišem DA TE JE PUNO VOLIO.
Kristijanovi Roditelji



Otac i majka su dobili kćerku i nazvali su je Tea. Imala je sve što Tea nije.

...kommajte me....i ja ću vas....byewavezujo

Post je objavljen 27.12.2008. u 16:05 sati.