Marketing
Put ka sreći
Sjedim pred kompom i razmišljam što bih Vam napisala nakon što Vam s malim zakašnjenjem poželim sretan i blagoslovljen Božić. Nadam se da ove blagdanske dane provodite u krugu onih koje najviše volite, da vam je lijepo, da ste zdravi i da nekih većih briga nemate (manje brige (npr. koju boju majice obući 
) su dozvoljene).
Na ovim me blog-prostorima stvarno dugo nije bilo. Dva i pol mjeseca odsustva nije mi se desilo otkad sam otvorila blog. Lagala bih kad bih rekla da vam otad nisam imala što reći. Jesam, više puta. Ali, ili nisam imala vremena, ili mi kompjuter nije bio pri ruci, ili mi se nije dalo tipkati, ili me više bilo volja raditi nešto drugo, ili ...
Danas je pak situacija suprotna. Vremena imam podosta, želje da vam se javim isto tako, ali ne dolazi mi nikakva posebna inspiracija. Valjda sam izašla iz mota. Slušam Dido, uživam u njezinim pjesmama i predivnom glasu i kako sam već rekla - razmišljam. Padaju mi na pamet tek dvije crtice.
Nepisanje i nekomentiranje postova ne znači da nisam povremeno čitala ono što se ovdje pisalo. Tako sam neki dan naišla na post blogera Stifmeistera (kojega usput budi rečeno ne poznajem, već sam preko naslovnice vidjela uvijek mi rado spominjanu temu o Iskrici i ženskim profilima na njoj). Neću sada komentirati cijeli post (iako se s prikazom dobrog dijela net-komunikacije slažem), već ću samo spomenuti tamo napisane rečenice:
Pitam se zašto bi uopće zgodna cura tražila frajera preko interneta. Ne postoji razlog. Jednostavno ne postoji.
Prvo moram spomenuti da ovo "zgodna" po mom sudu opisuje žensku osobu koja ne mora biti fatalna ljepotica, ali mora zadovoljavati neke opće prihvatljive kriterije vizualne ugode dozvoljavajući pri tom slobodu različitosti ukusa. U tom slučaju morala sam se upitati - a zašto jedna zgodna cura NE bi tražila frajera (mojim žargonom rekla bih - srodnu dušu) preko interneta? Ako bi internet po ičemu izdvajao kao nenormalno sredstvo komuniciranja među ljudima, onda primjerice ni mi ovdje na blogu ne bi bili normalni. Ili smo možda svi ovdje jako ne-zgodni (antizgodni) i ružni. Internet, po mom već toliko puta rečenom mišljenju, način je ništa bolji i ništa gori od bilo kojega drugoga načina komuniciranja i upoznavanja. Nakon kraćeg ili dužeg "imaginarnog" (ali itekako realnog) razgovaranja ionako se sve može svesti na onu vizualnu komponentu koja naravno nije zanemariva, ali isto tako nije i (jedina) bitna.
Da nije bilo Iskrice, Moj Netko i ja vrlo vjerojatno se nikad ne bi sreli. Možda to ne bi bila tragedija za čovječanstvo, ali za nas sigurno bi. Zato opet moram reći da je Iskrica bila ta koja mi je pomogla naći ono što sam tražila, a to je oformiti zajednicu kakvu sam željela i koja mi predstavlja upravo ono što sam i kao slobodna žena očekivala od braka, a koja me ispunjava i čini sretnom. (Ovo slobodna znači da tada nisam bila u vezi, a ne da sad u braku nisam slobodna ). Čak i nakon godine dana braka, vječnim kritičarima (bračnog) vezivanja moram poručiti da sam još uvijek sretna.
Drugo što mi je utisnuto u pamćenje je nešto iz jučer emitiranog filma "Moje pjesme, moji snovi". Riječ je o rečenici: Sreću moraš tražiti.
Smiješno bi bilo da u bilo kojem trenutku života sreću tražimo na način kao da je riječ o projektu ili zadatku. Naravno da to ne bi imalo smisla. Ali smisla ima tražiti sreću ne zatvarajući vrata pred mogućnostima, otvorajući oči dok hodamo ulicom, slušajući način na koji nam netko nešto govori, osjećajući ono što netko tko nam se obraća želi da osjetimo ... milijun je načina.
Ako ste sreću našli, želim da traje i nikada ne nestane. Ako niste, želim vam da nadolazeća 2009. bude ona godina u kojoj ćete ju naći. Zato sretna vam nova 2009. godina !
p.s. Neke Baretove pjesme su mi stvarno JAKO dobre. Ove sam stihove jednostavno morala podijeliti s vama:
Samo živi, samo budi,
Svi odgovori doći će sami,
Samo stoj na svjetlu
I doći će kraj tami.
Post je objavljen 26.12.2008. u 16:32 sati.