Razmišljanje uz blagdan Sv. Stjepana, prvomučenika
Oni koji čitaju, dobro pamte riječi Ivana Pavla II da Crkva svaki dan obnavlja borbu s duhom ovoga svijeta, a to je borba za njegovu dušu. U svijetu su, naglašava Papa, s jedne strane nazočni Evanđelje i evangelizacija, a s druge strane postoji snažna antievangelizacija koja raspolaže sredstvima i programima i žestoko se opire Evanđelju i evangelizaciji
Zar nije malo neobično da se odmah po Božiću – koji je svetkovina Života, slavi blagdan jednoga mučenika – što je zapravo sjećanje na jedno ubojstvo? Jer Sv. Stjepan je bio kamenovan. Umro je groznijom smrću nego da je završio na giljotini ili električnoj stolici ili pred strjeljačkim vodom.
Ovdje, dakle, imamo oštri kontrast između svjetla i tame. Naime Božić se dogodio u noći. Bio je to bljesak Božjega svjetla u mraku betlehemske noći. A ubojstvo Stjepana je pomračenje usred bijela jeruzalemskog dana. I još nešto zanimljivo, Svjetlo se dogodilo u provinciji, Mrak je bio organiziran u metropoli.
No, to je još jedan znak otajstvenosti blagdana i događaja koji slavimo. Zapravo, cijela je naša vjera misterij. Dvije noći kao dva stožera stoje u središtu kršćanstva: noć Isusova Rođenja i noć njegova Uskrsnuća! Dakle, i život i smrt i uskrsnuće su jedna cjelina u kršćanstvu. Tko želi biti dosljedan kršćanin ne može izabrati samo dio toga, samo ono što mu se sviđa. Jer kršćanstvo nije samo radost i slavlje. Nego, ako živi u Kristovu svjetlu, također progon i odbacivanje prate život kršćanina - kao sjena.
Kad kršćanin uđe u progoniteljev mrak, ili kad se suobliči sa svijetom koji odbacuje Krista, tada ta sjena progona nestaje. Ali, tada nastupa – izdaja! To nam Isus potvrđuje, kad kaže da će nas (oni) "predavati na sud, bičevati... Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji nas ubije misliti da služi Bogu" (v. Iv 16,1), ter nas unaprijed upozorava da se ne sablaznimo.
Dakle, ne smijemo se zavaravati – osporavanje i progon ne prestaju ni danas, kao što nisu prestali ni u jednom trenutku tijekom dva tisućljeća. U pravu je Sv. Josemaria Escriva kad kaže: "Od kada je naš Gospodin Isus Krist ustanovio Crkvu, ova je naša Majka podnosila neprestane progone. Možda su u drugim vremenima progoni bili otvoreni, a sada se često organiziraju pod krinkom; međutim, danas kao i jučer, nastavlja se borba protiv Crkve" (Kovačnica, br. 852).
Mnogo je slučajeva koji potvrđuju istinitost te tvrdnje. Evo nekoliko primjera. Mladi pisac suvremenog romana "Metastaze", iznoseći motive koji su ga potaknuli na opisivanje mračnih likova zagrebačkog undergrounda, marginalaca, nasilnika, narkomana, kaže da je naše društvo puno takvih ljudi. "Mladi danas žive na relaciji kladionica – birtija – stadion i nemaju baš neku perspektivu. Na ovisnosti se najbolje zarađuje, bila to droga, alkohol ili kocka, a naše je društvo tako složeno da potiče ovisnost" (NL - Mediteran, 24.12.06.). Dakle, to nije njiva za rast evanđeoske pšenice.
A znamo da takvo društvo ne nastaje samo od sebe, nego ga stvaraju i potiču oni "graditelji" koji grade globalnu kuću bez Boga i ne vjeruju da se "uzalud muče", kako upozorava Psalam 127. Izazove takvog mentaliteta točno je opisao i kardinal Bozanić u svojoj božićnoj poruci i lani i ove godine pa su ga odmah dežurni kritičari žestoko napali.
Ali, zanimljivo, sami za to društvo točno kažu da je u njemu "mjesto religije zauzela posvećena tehnologija (što i papa Benedikt ističe), koja uz minimalne napore nudi maksimalne bedastoće... Ideal slobodnih automata (freedom automatons) rezultirao je isto takvim svjetonazorom. Tako jedna britanska anketa otkriva da djeca mlađa od deset godina kao božićni poklon ne žele igračku nego slavu. Trijadu njihovih vrijednosti čine popularnost, izgled i novac. Dakako da za to nisu zaslužni oni, nego svijet koji ih je tako dresirao" (Z. Zima, NL, 24.12.06.). U prvom redu televizija – možemo mirno dodati.
Zatim, mnogi ne znaju da u Americi traje pravi pravcati rat protiv Božića. Washington Times je lani pisao: "Od Božića se dezinficiraju škole i gradski trgovi, robne kuće i ulične parade, na kojima je Djed Mraz u redu, ali Isus Krist nije. Odjekuje Jingle Bells, ali izbijte si iz glave Tihu noć, svetu noć."(Jenifer Harper, 9.12.06. u SD, 24.12.06.). Sapienti sat!
Oni koji čitaju, dobro pamte riječi Ivana Pavla II da Crkva svaki dan obnavlja borbu s duhom ovoga svijeta, a to je borba za njegovu dušu. U svijetu su, naglašava Papa, s jedne strane nazočni Evanđelje i evangelizacija, a s druge strane postoji snažna antievangelizacija koja raspolaže sredstvima i programima i žestoko se opire Evanđelju i evangelizaciji. Pa kaže doslovce: "Borba za dušu suvremenoga svijeta najžešća je tamo gdje se duh ovoga svijeta čini najjači... Danas su (to) svijet znanosti, kulture, sredstava komunikacije; to su ambijenti u kojima se stvaraju intelektualne elite, pisci, umjetnici" (Prijeći prag nade, str. 131).
Eto, zar (i) to nije progon Crkve? Zar to nije novo ubijanje Stjepana? Ma to je očito, i ne smijemo se bojati to javno reći pa makar nas liberalni kritičari stalno optuživali za paranoju i širenje teorija zavjere! Jer nitko se od njih nije usudio reći da je i Ivan Pavao Drugi – paranoik!
I što još valja istaknuti? "Ne budite zabrinuti!", kaže nam Isus i hrabri nas: "Ne bojte ih se!" On nas potiče odnosno daje nam zadaću da propovijedamo otvoreno i smjelo: "Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti... Ne bojte se dakle!...Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima" (v. Mt 10,26-33).
A to je vrlo ozbiljno upozorenje! Dakle, ne smijemo postupati po nekoj "šašavoj ideologiji" koja kaže da treba izbjegavati javnost i medije. Jer kršćani danas ne smiju bježati od javne medijske arene. Naša je zadaća danas hrabro postupati upravo kao Sv. Stjepan ter javno bez straha nastupati u obrani istina naše vjere.
I, kao zaključak, u svjetlu Božićnog otajstva trebamo sebi i drugima posvijestiti da je Božić doslovce i doista Svjetlo, i to na svim razinama i u svakom pogledu. To slikovito objašnjava i prorok Izaija (u čitanju na Polnoćki): "One što su stanovali u mrklom kraju smrti, obasjala je jarka svjetlost!"
Ali, mrak izgleda žilav i dobro se drži već dva tisućljeća, premda ga i malo svjetlo lako razbije. Zašto? Premalo je kršćanskih svjetiljki. Ipak, bez obzira na mračne svjetske obzore i crnu (pa i demografski crnu) sliku Hrvatske, budućnost nam može biti svijetla. Znajmo, strah, nemir, žalost, bolest i mrak može pobijediti jedino Isusova ljubav i svjetlo Evanđelja. Tko to povjeruje, već je spašen. Ali, ponavljam, prvo, poput pastirâ koji su odmah otrčali razglasiti ono što su vidjeli u Betlehemu, i mi moramo biti svjedoci Isusove Radosne vijesti! Ne smijemo je držati samo za sebe.
A drugo, Božja Riječ je postala Tijelo, da bismo mi u mraku svijeta bili Božje djelo! Budimo zato bez straha Njegovo svjetlo, budimo to s radošću! Budimo to javno i hrabro kao Prvomučenik, i blago nama! Jer bit ćemo ovjenčani kao Stjepan ter će nam se kao i njemu otvoriti Nebo.
Sretan imendan svima koji nose ime po današnjem Svecu!