Večeras, iznova, treptaji vjeđa
mojih umornih očiju prebiru dugim
strunama samoće, sviraju tužnu
glazbu za neutješno, nemirno srce.
Večeras, san je dobrodošao stranac,
skriven iza dalekih obzora
nepreglednih prostranstava,
zarobljen u pijesku beskrajnih pustinja.
Večeras, zamišljam te, moja zagonetna vilo,
u haljinama tuge, očaja i sjete,
gdje med pustim zidovima hodiš,
u tami, u jeci vlastitih koraka.
Večeras, ti si izba mojih nada,
ti si kaplja mojih suza, ti utjehe si
moje njedro i moja jedina misao,
moj plam si u ovoj hladnoj zimskoj noći.
Post je objavljen 25.12.2008. u 19:58 sati.