Eto, napokon su usklađeni termini sviju koji bi se trebali slikati tamo, a što, obzirom na predizborno vrijeme, nije bilo baš lako učiniti, pa smo "otvorili" školu koja me spojila s Anđelom....
Mada objektivno nisam puno očekivao, obzirom da smo se prilično naglo i nedefinirano rastali, prestali viđati, a i obzirom da je sporadična komunikacija kasnije bila tek za nijansu intimnija od službene, nikako ne mogu tvrditi da mi svejedno nije od jutra kuhalo u želudcu, da me nije obuzeo nemir, dobro poznati nemir! Ohladila me čim se pojavila sa službenim autom, dvoje suradnika i vozačem. Kao da je poslala poruku da sve moguće kombinacije iz moje mašte otpadaju...da je ovdje sasvim službeno i jedino službeno. Naravno, zadivila me čim je ušla, uvjeren sam i sve ostale muškarce, za nijansu prekratka i preuska suknja nekakve zelankaste boje, crni, čipkasti, body što je tako uzbudljivo ocrtavao besprijekornu figuru ispod raskopčanog sakoa, visoke štikle, crne, svilene samostojeće čarape, koje je tu i tamo skoro sasvim pokazala nehajno prebacujući zavodljive noge. Širok osmjeh koji zaustavlja vrijeme....dosta duža kosa, ispeglana i s vrhovima savijenim prema unutra, što je, poput skupocjenog okvira, uokvirivala to anđeosko lice. Ne vjerujem da bi nam tada i sunce moglo skrenuti pažnju...šef je umalo počeo sliniti. Ipak, što se mene tiče ništa osobito, jednako srdačana kao i s drugima za čitavo vrijeme tog, recimo doručka, kod šefa....
Na parkiralištu ipak sasvim druga priča. Stresao me pogled preko krova auta, netremičan, dubok, nepogrešivo namijenjen meni, s anđeoskim (ili vražjim?) smješkom u kutu očiju...napadno sam zastao ili se stresao, jer šef je vidio da se nešto dešava, pitao jesam li što zaboravio!
U školi se nastavilo, "slučajno" mi je kosom okrznula lice, naslonila se grudima, čak me i uhvatila pod ruku...preskliske stepenice za visoke pete..., smijala se meni dok je razgovarala s drugima, možda mi se samo činilo, ali kao da je i jela na drugom kraju stola, da mene izaziva...Nisam znao što bih, nisam vidio niti najmanju šansu da je bar za čas odvojim, a kamoli da je odvedem nekamo! A tako je očito pozivala...Ili se samo okrutno igrala? Jedino mi nije palo na pamet da ništa ne moram činiti....skoro mi je ispala čaša iz ruke kada se glasno obratila pomoćniku! Neka oni sada slobodno idu, ona će još malo ostati... pročelnik baš malo kasnije ide u Zagreb, pa će i nju povesti!
Zavalila se u duboko sjedalo BMW-a na tako dobro poznati način, pustivši da joj suknja klizne prilično nepristojno visoko, dok je prebacivala noge i sasvim nedužnim glasom rekla, nisam ti valjda pokvarila neke važne planove?? Nisi, naravno...Povarila planove? Pa prodao bih dušu vragu za ovo što se dešava!
Malko je suzila oči dok me promatrala uz pakleni smješak...znaš, imaš veliku sreću što ne volim nezavršene priče, da nešto ostane visiti u zraku! Hajde, vozi me na jedno od onih mjesta gdje te ništa ne pitaju, nikakve dokumente, gdje ti samo pruže ključ! Auto je malo prenaglo krenuo....dvjesto konja pod, blago rečeno, nervoznom nogom...i bilo bi dobro da živi stignemo tamo, ha,ha,ha.... Polako je prestala glumatati, stavila mi ruku na nogu i posve drugačijim glasom rekla, noćas i sutra te neću ništa pitati...kada me budeš vozio doma možeš objasniti, ako ti se bude dalo....
Privila se uza me čim smo ušli u apartman, ljubio sam je divlje, željno, lutao rukama posvuda, stisnuo uza se sa svom željom, višemjesečnim snovima....što prodao dušu vragu za ovaj trenutak, uopće ne bih pitao za cijenu.....! Sakoi su nam ostali po podu, pa božanski lelujavi pokret bedrima da mi pomogne skinuti usku suknju, malo više problema s bodyem i vrhunski užitak dok je gledam zadihanu na bijeloj plahti. Crni, čipkasti grudnjak što se opasno napinje od ubrzanog disanja, preplanuli čvrsti trbuh omeđen s druge strane gaćicama očito napravljenim samo za gledanje, skidanje, komadić svilenkastog, malo podignutog bedra pa opet crna čipka i duge, u svilu obučene noge, što se presijavaju na posljednjim sunčevim zrakama. Laže svatko tko tvrdi da postoji ljepši prizor.....da je uopće moguć!!!
Podigla se na lakat, malko protresla kosu, uzbudljivo nasmiješila i rekla...hej može to skidanje malo polakše, ne voliš samo ti gledati....Vraga može polakše....S kolikim sam užitkom počeo šarati jezikom po tom raskošnom tijelu, okretao je, dodirivao, uživao u onim posebnim grlneim glasovima kojima je odavala da sam pronašao neko posebno mjesto, da je jedva dočekala da joj oslobodim grudi, da zatražim da ponovi čarobni pokret guzom kako bih skinuo i kao paučina tanke gaćice!
Njezine su me ruke i usne sasvim užarile...još me je netko jako željan, a? Nemir, treptaji cijelog tijela, nekontrolirano micanje glave lijevo-desno samo je kulminiralo kada sam posve zaronio u njezino međunožje, dok je molila da prestanem istovremeno mi posve otvarajući svoju ženskost, gurajući mi ju u susret, mrseći mi objema rukama kosu u istom ritmu kojim je podizala guzu...dođi, molim te! Taj tako drag uzdah, privijanje uza me kao da će me čitavog usisati kada sam sasvim lako i odjednom čitav ušao u nju, dozvolio joj da me grčevito stegne nogama oko pojasa, tek nekoliko pokreta i sasvim nezemaljski zvuk iz njezina grla....nokti negdje na mojim leđima! Tako dobrodošla pauza dok je hvatala zrak, popuštala stisak, omogućila da je okrenem na bok, zajašem na jednu nogu, osjećajući kako mi jaja klize po finoj svili, podignem joj drugu nogu i počnem polako, kontrolirano, ponovo ulaziti u nju...Isuse, osjećaš li gdje si mi....hajde, nemoj prestajati...tražila je riječima i sve snažnijim pokretima guzom...preopasnim, neizdržljivim...mada sam planirao drugačije......
Svašta sam želio, ponešto i ostvario...sat, dva kasnije, pa opet kada joj je na sisu kapnulo malo umaka od večere koju su nam donijeli! Koliko malo mogu dvoje ljudi razgovarati u skoro 24 sata isprekidanih tek povremenim polusnom, više polusvjesnim maženjem na granici umora, hvatanjem posljednjih atoma energije! I koliko lijepo može biti veliko ništa na kraju, osjećaj mira, ispražnjenosti, blagostanja, odsustva svake nove želje, gotovo spremnosti da se prestane i disati, da se samo nepomičan otplovi nekamo drugamo...
Pokušao sam ponešto objasniti na putu u Zagreb, nije baš puno niti pitala. Ja također nisam imao bog zna što pitati....odavno smo ionako rekli, shvatili, sve smisleno...sve s ovu stranu mašte, u stvarnom svijetu, u okviru granica dva odvojena života, dvoje ljudi koji možda i jesu u nekoj idealnoj stvarnosti mogli biti namijenjeni jedno drugome.....Ali dvoje ljudi sasvim svjesnih da je taj trenutak tko zna kada zauvijek prošao!
Samo mi je čvrsto stisnula ruku kada sam parkirao dvije-tri ulice prije njezine kuća, izašla, čvrsto, s obje ruke, stisnula nezakopčan kaput i odlelujala neosvrnuvši se....
Na badnjak je odletila mužu i to me prilično boli, mada bih mogao napisati vrlo uvjerljiv esej o tome da me ne bi trebalo boljeti, ne bi smjelo, da je posve besmisleno da sam ja ljubomoran....da bi, posve obratno, eventualno, on trebao, mogao, biti ljubomoran....
No, razum je kadikad tako varljiv, neuvjerljiv, ha?
Post je objavljen 24.12.2008. u 12:33 sati.